Stari rutiner nastavlja s polubaladama ‘većim od života’

Dok je mlađi brat u banani, stariji i dalje suvereno vlada Britanijom, a i šire, posebno u krugovima velikih obožavatelja Oasisa jer uživo svira pjesme bivšeg benda. Bi li isto tako bilo da je i odlučio ne svirati hitove Oasisa? Teško…

Noel je zanatlija i s vremenom je to sve više potvrdio. Vjerujem da malo tko nije doslovno ‘gutao’ prva dva albuma Oasisa gdje su se naredali sami hitovi koji su i odredili karijeru Oasisa, odnosno braće Gallagher. Albumi “Definitely Maybe” i “(What’s The Story) Morning Glory?” su bili i ostali remek-djela britpopa, a danas su oba Gallaghera miljama daleko od te forme.

Nakon prosječnog prvijenca Noel Gallagher’s High Flying Birdsa, očekivalo se da će Noel nešto napraviti čime bi ponovno dokazao da je i dalje genij svojeg vremena. Dugo vremena se plela priča o revolucionarnom albumu s Amorphous Androgynous koji će promiješati sve moguće glazbene postulate i biti album dekade, ako ne i više (standardna priča kad je riječ o Gallagherima), ali nakon nekoliko odgađanja izlaska (trebao je prvotno izađi u manje od godinu dana nakon prvijenca Noel Gallagher’s High Flying Birdsa), prije par tjedana je Noel rekao da jednostavno nema smisla taj album, da su pjesme ispale jednostavno preloše, dok su Amorphous Androgynous ‘vratili lopticu’ izjavom da je Noel propustio biti revolucionar. Bilo kako bilo, ništa od revolucije, već se krenulo sve po starom. Iskreno, prošle godine mi je bilo čudno zašto se pomakao za godinu dana unaprijed datum izdavanja reizdanja “(What’s The Story) Morning Glory?“, ali je bilo jasno da Noel nije htio u istoj godini boriti se sam sa svojom prošlošću jer je i njemu vjerojatno jasno da bi izgubio. Novi album novog benda je ipak prioritet zbog čega je sve malo ispremiješao van nekih osnovnih glazbenih normi.Nakon objavljivanja najavnog singla “In The Heat Of The Moment” krenuo je klasičan gallagherovski PR gdje se ponovno nije štedjelo nikoga, a nekako je najupečatljivija ostala izjava bratu “Nek’ mi se javi, napisat ću mu pjesme za solo album, ako se želi i dalje baviti glazbom. Bolje da mu napišem ja pjesme, budući da su mu bendovske pjesme bile čisto sranje“. Nije jedino Liam ‘dobio po nosu’, bilo je tu još smiješnih izjava, ali album je ponovno dobio na željenoj reklami.

Mnogi se pitaju po čemu se novi album “Chasing Yesterday” razlikuje od prvijenca “Noel Gallagher’s High Flying Birds“… Rekao bih u maločemu, skoro ničemu…

Ovo je ponovno klasični Noelov album s pregrštom polubalada ‘većih od života’ gdje najviše dolazi do izražaja njegov zanatski štih za pisanje britpop himni. Naravno, sve je to debelo slabije od onog što je radio prije dvadesetak godina, ali mnogim fanovima će to i dalje biti dovoljno da i dalje dižu Noela u nebesa.

Sad tu moramo uzeti Oasis faktor na koncertima jer s ovakvim repriziranjem prvog albuma sigurno ne bi uspio samo s pjesmama Noel Gallagher’s High Flying Birds jer od deset novih pjesama svega nekoliko ima potrebnu snagu da se izdignu iz mora sličnih, a i one nisu niti približno jake da se stave u rang s najboljim Noelovim radovima.

Treba razlučiti da Noel više ne želi biti dio Oasisa u nikakvom slučaju (osim ako mu netko ponudi 500 milijuna), pa je prava šteta što se na novom albumu nije malo više poigrao s inspiracijom i ponudio nam nešto više od ovih deset pjesama koje zvuče kao da smo ih već mnogo put čuli.

“Chasing Yesterday” je klasičan britpop album s velikom dozom psihodelije, ali i prijemčljivih tonova, pa bi se mnoge pjesme lako mogle zavrtjeti na radio stanicama. Hoćete li ćete neku pjesmu slušati i krajem godine, to je već drugi par cipela koji će se teško ‘obući’. Možda sam u krivu, vrijeme će pokazati.

Ono što je neophodno trebalo prvijencu, to nedostaje i albumu “Chasing Yesterday”, razoran hit ili barem pjesma malo žešća koja bi se istakla. Na prvijencu je tome mogla poslužiti “The Good Rebel” koja je nažalost poslužila samo kao b strana jednog od singlova, dok novi album tog nema, iako nešto žešća “Do the Damage” je ponovno poslužila tek kao popunjavanje mjesta na najavnom singlu. Šteta, jer bi ovom pjesmom album dobio na ritmici koja je ovako previše jednolična.

Uz male uspone i padove, prolazi većina albuma s pjesmama u kojima se Noel najbolje snalazi, vokalno ne previše zahtjevne, a tekstualno standardne, pa otud i teza da je pravi zanatlija jer ovakve pjesme može napisati koliko želi. Ona magija s evergreenskim hitovima je očito iza njega.

Da postoji svjetlost na kraju tunela dokazuje i album “Chasing Yesterday” jer kad izgubiš svu nadu u prosječnost novog materijala doleti pjesma “You Know We Can’t Go Back” za koju slobodno mogu reći da je najbolja stvar koju je Noel napisao već godinama. Možda dio stvari leži u tome što je pjesma jednostavno nešto brža u odnosu na sve što je dosad napravio u post-Oasis karijeri, ali ima nešto u ovoj pjesmi, pa vjerujem da bi mogla malo više saživjeti u odnosu na ostatak albuma.

Noel Gallagher’s High Flying Birds je bend kojeg će mnogi gledati u sferi kao logičan nastavak Oasisa, ali, na žalost, Noel Gallagher’s High Flying Birds, odnosno sam Noel ovdje nije toliko inspiriran kao ranije i uopće ne želi istraživati dalje svoje kreativne mogućnosti već se odlučio za copy/paste metodu, pa dok ide, ide.

Iskreno, žao mi je zbog takve njegove odluke jer još prije 20-ak godina sam zavolio ono što radi, tako da ovo danas zvuči kao reciklirana limunadica za britanske romantike kojima nikad neće biti dosta Oasisa.

Vremena se mijenjaju, ali Noelova nova ekipa nakon jedne promjene koja se osjetila na prvijencu, više se ne želi mijenjati, već sigurno cupkaju na mjestu. Singlovi “In the Heat of the Moment” i “Ballad of the Mighty I” su dobre pjesme, a među bolje spada i nešto žešća “Lock All the Doors“, dok od ostatka svakako ću ponovno izdvojiti “You Know We Can’t Go Back”, dok je ostalo preveliki prosjek u koji je Noel upao i ne želi se izvaditi iz njega.

Možda album s Amorphous Androgynous uopće ne bi bila loša ideja, pa makar album i bio katastrofalan, jer bi pokazao da se Noel želi prilagoditi mlađim i boljima, a ovako ipak samo ispada kao stari rutiner koji zavaljen u fotelju štanca pjesme i gleda kako mu bankovni račun biva sve deblji i deblji jer ga ljudi i dalje vole zbog onog što je stvorio prije 20-ak godina, a danas to samo vjerno replicira uživo…

O novim pjesmama malo tko priča što dokazuju i ljestvice singlova po Britaniji gdje mu je najviše neki singl dobacio do 15 mjesta, dok su gotovo svi singlovi Oasisa (makar bili i loši) došli do Top10, a mnogi su dosegli i sam vrh…