Neslušljivo i strahovito loše

Eternal Reign je još jedan od relativno svježih izroda u metal svijetu. Riječ je o njemačkom power bendu koji je u svojih osam godina postojanja uspio stvoriti samo dva albuma, uključujući ovaj najnoviji “Forbidden Path“. U svemu tome, tragična je činjenica da su, unatoč godinama koje su imali, još od prvog dema, postigli apsolutno ništa. Bili su loši, i ostali su loši (hm, blago nama na njihovoj dosljednosti). A evo i dokaza.

Počnimo od Dirka Stuhmera iliti frontmena benda i njegovih glasovnih mogućnosti: kratko rečeno – nema mogućnosti, glas mu je naprosto ružan, ljigav, odvratan i bezbojan, a dok pokušava otpjevati visoke tonove, zvuči otprilike kao osoba kojoj je komad metala zapeo u crijevima, a to je kao što i sami znate, itekako neprikladno za ovaj žanr. No, recimo da je simpatičnog Dirka pregazio parni valjak… Da ga naprosto nema.. Sada se same pjesme možda, na prvi pogled i čine relativno dobrima, no pomnijim preslušavanjem dolazi se do otužnog zaključka o kroničnom manjku njihove zanimljivosti, a donekle i same slušljivosti.

Kao prekrasan primjer, pogledajmo samo pjesme “Light The Light” i “Losing Ground”. Osim nedostatka brzine i rifastičnosti (što je ujedno i obilježje čitavog albuma), navedene dvije stvari su ujedno i vrlo zgodni prikazi narušavanja svih nepisanih zakona o kvaliteti i načinima pjevanja vokala power metala općenito.

Sve to, uz dodatak pretjeranog popastog prizvuka, maksimalnog manjka solaža i nikakve atmosfere, glavne su karakteristike ovog albuma koji vam povrh svega može donijeti jedino i samo slapove suza zbog olako bačenih stotinjak kuna.