Orao i dalje leti

Dinamične, himnične i privlačne heavy metal pjesme oduvijek su bile osnovna karakteristika repertoara Saxona, pa je takav slučaj i na njegovom osamnaestom albumu, objavljenom trideset godina nakon debija koji je nosio ime benda.

Pjesme su i dalje potentne, obiluju predivnim melodijama, pamtljivim refrenima, a unikatan Biffov vokal nešto je što je ne samo zaštitni znak Saxona, nego i cjelokupnog heavy metala.

Iako je na sceni već i više od trideset godina (zvao se Blue Condition, pa SOB, Son of a Bitch, a od 1977. godine nosi ovo ime), Saxon i dalje ima nekoliko jedinstvenih karakteristika. Uz navedenu, to su svakako i solo dijelovi, kao jednim od predvodnika i također njegovih zaštitnih znakova, koji i dalje djeluje nevjerojatno svježe i kod čovjeka naprosto izazivaju divljenje.

S jedne strane imate osjećaj da ste ih toliko puta već čuli, da su vam dosadni, totalno izlizani, s druge pak svako novo upijanje toliko zaokupi da se u njih jednostavno morate zaljubiti.

I što je zanimljivo, obim zastupljenosti unutar pjesama s godinama se niti malo ne smanjuje, čak štoviše, mislim da ih na “Into The Labyrinth” ima kao malo na kojem albumu.

Jednako tako, treba istaknuti i vrlo moćne, gotovo pa do boli glasne heavy riffove, koji su stalna pratnja svim individualnim segmentima albuma, a posebno impresioniraju u kombinaciji sa solo dionicama, te u onima gdje svojom brzinom povuku sve ostale elemente za sobom, što je čest slučaj.

A za dodavanje atmosfere korištene su klavijature koje je dosta teško razaznati ne prate li se pjesme pozorno, pa oni kojima možda smeta njihova nazočnost, ne moraju biti previše zabrinuti, a i produkcija je onako, više ‘true’, nego ‘modern’ heavy odrađena, što također nije nebitno.

S obzirom da je spomenuto kako se i ovdje radi o više-manje klasičnom Saxon albumu, jednako tako treba spomenuti da on, kao uostalom i mnogi prije njega, nema niti jedan veliki hit (tipa recimo, “And The Band Played On”, “Frozen Rainbow”, “747 (Strangers In The Night)”, “Wheels Of Steel”, “Princess Of The Night”, “Crusader”, “Broken Heroes”, da ne nabrajam dalje).

Ali je zato jedna kompaktna i odmjerena cjelina, u kojoj nema prevelikih kvalitativnih odstupanja, i to je daleko bitnije. Cjelina koja ima i svojih strukturalnih vrijednosti, jer se unutar naslova puno toga ‘događa’, česte su izmjene ritmova, recimo, pa tako nijedna pjesma nema ritmički kontinuitet, što ih nesumnjivo čini zanimljivijim i privlačnijim za slušatelja.

Naravno, bez i najmanjeg gubitka osnovnih, ranije spomenutih karakteristika. Istina ima, nešto više nego uobičajeno, distorziranijih tonova, power i sweet metal (i rock) sladunjavijih elemenata, generalno je nešto manje mračan, a više epsko/dramatičan, od npr., “The Inner Sanctum“, no više je nego sigurno da će i takav zadovoljiti Saxonove ‘die-hard’ fanove.

Pogotovo krenu li, logički, od prve stvari “Battalions Of Fear“, koja nakon atmosfersko/dramaturškog uvoda u stilu “Crusadera”, nudi šest i pol minuta izvrsnog, izravnog, polubrzog, ‘borbenog’ heavy metala, u kojem dominiraju riffovi, čak i u odnosu na vokale, koje pak potpomaže (i ne samo ovdje) mini zborsko pjevanje, koje dodatno uvećava dramatiku. Dosta je snažno i glasno, skoro pa power metalno bubnjanje, a ‘highlight’ su bez ikakve dileme briljantne solaže.

Spomenuh da nema hita, i tu sam mislio na klasični, heavy metal ‘hit’, a ne na ‘umjetni’ “Live To Rock“, iz kojeg se nešto takvo valjda pokušalo napraviti, no uvodnom elektronikom, te nešto jednostavnijim, ‘sweety’ soundom, stvorila se vjerojatno najlošija pjesma na albumu. Usprkos (opet) sjajnom riffanju i soliranju.

Najbrže, onako potpuno metalne, su pjesme “Demon Sweeny Todd” (izbacimo li uvod i kraći središnji sporiji dio) i “Hellcat“, u kojima su nekoliko puta spomenuti riffovi zasigurno najupečatljiviji.

Snažna balada “Voices” još je nešto što možemo smatrati zaštitnim znakom benda i što nikoga neće iznenaditi, no kraj albuma hoće. Naime, radi se o pjesmi “Coming Home“, točnije njezinoj preradi, obzirom da je u originalu objavljena 2001. godine na albumu “Killing Ground”. I dok je tamo bila očekivane heavy forme, ovdje se radi o njezinoj blues-bluegrass akustičnijoj inačici, u kojoj gitare malo poprimaju i ‘slide’ karakteristike. Naravno, pjesma je laganijeg ritma, a takvog je, odnosno bolje da kažemo srednjeg, i većina preostalih, neistaknutih naslova.

Ali ništa zato, ima i u njima snage, žestine i agresije da zadovolje i najizbirljivije fanove Saxona, ali i tradicionalnog metala, kakvog je danas teško, jako teško čuti. Zato Saxonu stvarno treba odati priznanje, jer kada čujemo da snima novu ploču, uvijek se iznova pitamo pa što im to treba, a u dubini duše jedva čekamo da ona izađe. Jer znamo da ne može biti loša.