Ime Sepultura zaslužuje bolje

    2826

    Sepultura

    A-Lex

    Datum izdanja: 26.01.2009.

    Izdavač: SPV / Trolik

    Žanr: Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. A-lex I
    2. Moloko Mesto
    3. Filthy Rot
    4. We`ve Lost You!
    5. What I Do!
    6. A-lex II
    7. The Treatment
    8. Metamorphosis
    9. Sadistic Values
    10. Forceful Behavior
    11. Conform
    12. A-lex III
    13. The Experiment
    14. Strike
    15. Enough Said
    16. Ludwig Van
    17. Alex IV
    18. Paradox

    Htjeli mi to ili ne, htjeli oni to ili ne, nastavlja se imaginarno natjecanje braće Cavalera i njihovog bivšeg benda, natjecanje Soulflya i post-cavalerske Sepulture. Iako će neki današnju Sepulturu nazvati nekim čudnim nastavkom na klimavim nogama, oni svojim 11. albumom postaju svojevrsna institucija.

    No, institucija koja albumom “A-Lex” definitivno nije uspjela nastaviti dobar smjer započet prethodnim “Dante XXI“.

    OK, opet su se odlučili za onaj primamljivi princip konceptualnog albuma, a ovoga puta orijentirali su se na knjigu “A Clockwork Orange” iz ’60 godina, a ime mu dali iz nekakve ruske inačice za riječi ‘bez zakona’.

    Takav pristup na prošlom albumu doživio je veliki uspjeh, ali ovoga puta sve se pretvorilo u nekakvu neuravnoteženu potrebu za laganim eksperimentiranjem.

    Muziku podržava

    Naravno, thrash gitare, hard-core žestina i režanje Derrick Greena vladaju ove 54 minute glazbe, ali teško se oteti dojmu da je i tako ovaj album ispao predugačak i nakrcan sa čak 18 pjesama, a većina trajanja oko 2 minute odstupa od uobičajene prakse konceptualnih albuma – duge epske stvari.

    Kako je album podijeljen na 4 poglavlja (svako počinje zasebnim instrumentalnim uvodom), taman nakon drugog “A-Lex II” i jednostavne žestice “Conform” postaje jasno da se čovjek malčice gubi u svemu i da jednostavno totalno fali pamtljive udarne pjesme.

    Koncertno atraktivne mogle bi biti “Moloko Mesto” i “The Experiment“, a ono što je meni zapelo za uho definitivno je brzinska gaziona (sa samo dva stiha) “Enough Said” i “Strike“, koja u prvi plan izbacuje dobrog starog Andreasa i njegove rifove.

    Najspecifičnija je atmosferična (čak djelomično i psihodelična) “Sadistic Values” koja se iza minimalističkih tihih instrumenata probudi oštrim vokalima i traje uvjerljivo najdužih 7 minuta.

    Nakon nje, možda je još dovoljno spomenuti pjesmu “Ludwig Van“. U biti je to obrada Beethovenove “Devete Simfonije”, ali nakon što je masa starih metalaca zaronila u obrade klasičnih komada, ovaj Sepulturin se zbilja čini apsolutno ljigavim, prenapuhanim i totalno nepotrebnim.

    Mladi Jean Dolabella (došao iz benda Udora) prihvatljivo je umlatio bubnjeve, ali Igor Cavalera je ipak Igor Cavalera, i njegovi bubnjevi (a valjda i glazbene ideje) Sepulturi su ipak davali malo više.

    Ovako smo dobili poznati Sepulturin zvuk, njihovu oštru jednostavnost, ali budući da se na trenutke čini da pjesme ne idu nikuda, mora se reći da je album dosta jednoličan.

    Ne treba previše gnjaviti s uspoređivanjem Sepulture prije i poslije Cavalera ere (sad već obojice), ali nekako sve skupa djeluje, onako, bezlično. Recimo, zamislite AC/DC bez obojice braće Young, ili da je Pantera nastavila bez buraza Abbott. Nekako sve skupa ne miriše baš na cvijeće. I to se osjeti na zanimljivosti ovog albuma.

    Sepultura i dalje može pružiti određenu količinu metal energije, sigurno je sposobna za dobru peglaonu, ali nakon koraka unaprijed s “Dante XXI“, čini se kao da je “A-Lex” napravio dva unatrag.

    Muziku podržava