Nastavlja se vikinški marš prema Valhalli

Švedski vikinzi, sinovi vulkana iz srca zemlje Mordor, po osmi nam put omogućuju da se preselimo u Skandinaviju i pokušamo saznati kako je to biti viking-ratnik, kako je boriti se i spašavati živu glavu od mrskih neprijatelja i skandinavskih mitskih bića.

Kako to izgleda kada ti netko mačem želi skinuti glavu, ili to napravi tvom ratnom prijatelju, i kako je to kad kopljem probijaš prsa ili oči neprijatelju prije nego on tebi to isto pokuša napraviti. Vječna borba, koju predvodi kralj vatre Surtur, i ovoga je puta neiscrpna tema benda koji je u ovih 13 godina, koliko je prošlo od prvog albuma “Once Sent From The Golden Hall”, jasno pokazao svoj glazbeni put i stvorio sound koji ima prepoznatljivih generalija.

I u svijetu metala ima problem, a to je, nepobitna, činjenica da diskografske kuće, kada ‘namirišu’ bend čiji će se albumi i merchandise jako dobro prodavati, istom odmah omoguće europske i svjetske turneje, te mnoštvo ljetnih festivala, uredno im sve to plate i onda ‘tjeraju’ na snimanje novih i novih albuma.

Logično je da u takvoj varijanti mora doći do stvaralačkog zasićenja i da se svaki stroj kad-tad pregrije i mora se odmoriti i ohladiti.

No tako nije slučaj s Amarthima. Oni zadnjih 6-7 godina sviraju i stvaraju bez predaha, no odolijevaju pritiscima i albume objavljuju u dvo- ili trogodišnjim razdobljima. A kako na ranijim, tako i na ovom albumu nisu ponudili nešto novo ili nešto što izlazi iz njihovih okvira, što je bilo logično za očekivati. Ali ponudili su – Amon Amarth. A to ljudi obožavaju.

Glazba Amon Amartha je u prvom redu žestoka, marširajuća, ali posebno melodična, slična, a uvijek nekako osvježena, protkana ‘zastrašujućim’ Johanovim growlanjem, te mitraljirajućim bubnjarskim dionicama, koje nas vode ili u bitku ili pak na giljotinu, uvijek u totalnom skladu s konceptom i strukturom pjesama.

Posebnost ovog benda fantastične su gitarističke harmonije i melodije, toliko slične, toliko očekivane, a opet toliko drukčije, toliko ‘amarthovske’, toliko maestralne, da bi ih čovjek prepoznao iz bilo kojeg dijela svemira.

Tako je i na ovom albumu, s tek nešto ispod pedeset minuta trajanja, kojeg otvara “War Of The Gods“, prva i udarna pjesma koja će zasigurno mnoge oduševljavati na live nastupima. Uz istu kategoriju, potentnih i agresivno-melodičnih naslova spadaju “Destroyer of The Universe“, “Slaves of Fear“, te “Wrath of The Norseman“, koje ostaju u uhu na prvo slušanje.

Fanovi koji su ih i dosad obožavali nastavit će to jednakim, ako ne i jačim žarom, a oni koji nisu upućeni u njihov rad ili su upućeni tek površinski, steći će dojam, ako poslušaju samo prvi i zadnji album, da je sve to sve isto. Pa i jest, i nije. Jest zato što se svi albumi temelje na velikoj moći, snazi, kontrastima borbeno-vokalnih grubosti i melodioznih finoća, a nije zato što takav bend – ne postoji.

Plus toga, oni najbolje rade i funkcioniraju na najvažnijem bojnom polju koje se zove stage. Nijedan koncert nisu odsvirali preko ‘one’ stvari, izuzetno poštuju svoje fanove, u što se i veliki broj naših mogao uvjeriti dva puta u Zagrebu, jednom u Zadru, ili na bliskim (ili daljim) nam ljetnim festivalima.

Uživo su uvijek spektakularni, i nezaustavljivo marširaju prema Valhalli, upoznavajući fanove diljem svijeta sa skandinavskom mitologijom. Neka samo tako nastave, vojska koja ih slijedi na konačan obračun sve je brojnija.