Nakon uskrsnuća, ponovno se inficirali

Otrgnuli su se iz okova uspješne ‘krvožedne’ izdavačke kuće, dobili svoju određenu slobodu i vratili se brutalnom zvuku, ali Chimaira je već godinama član žestokog američkog metal društva. Osim što su započeli u nu-metal vremenima, uporna šestorka snimila je nekoliko, može se reći, klasik albuma modernog metala.

“The Infection“, nakon prošlog uspješnog albuma nastavlja provjerenim stazama prenabijenosti, ali povremeno opasno zastajkuje.

Jesu li zadnjih godina novi val američkog heavy metala, neo-thrash ili samo mješavina dooma, metalcorea i thrasha, mnogi pokušavaju otkriti, a Chimaira ne odustaje od svojih grooverskih mrziteljskih pjesama prekrivenih growlanjem, odličnim gitarama i nepreglednom količinom svakojakih riffova.

Petim albumom Chimaira pokazuje sposobnost da složi odličnu metal pjesmu pa je na trenutke jako čudno što ljudi nisu napravili veći komercijalni i marketinški dar-mar, pa ovako uvijek hopsaju na nekakvoj liniji koja razdvaja odlične albume koje izdaju s jedne, i brz zaborav s druge strane.

“The Venom Inside” je jedno od najboljih otvaranja albuma u zadnje vrijeme, nakon melodičnog uvoda krcato njihovim riffovima, brutalnim duplim basom i europskim dionicama. Nakon toga, album se postavlja na poznate staze pa se nema za spomenuti puno više od ponekog umornog depresivnog trenutka, puno sporih headbangerskih riffova i ostatkom zlog metal istrzavanja.

Sve do druge polovice albuma koja je obilježena post-apokaliptičnom “Impending Doom“. Stvar počinje mračno i tiho i sadrži jedine clean vokale na cijelom albumu, ali se pretvara u bubnjarsko igranje s ritmovima, a zajedno s prvim singlom “Destroy And Dominate” predstavlja najslušljiviji dio albuma. Pod time se ne misli na komercijalni prizvuk, nego na neke oslonce koje ove stvari nude u moru ‘gazione’.

“The Heart Of It All” je dugačka epična stvar s klasičnim početkom, instrumentalnim tijelom i ostavljanjem prostora za Chrisa koji se igra s klavijaturama i sampleovima. Reklo bi se, tipična staromodna struktura albuma koja uvijek pali – lagani intro, masa žestokih stvari i za kraj 10-minutno sveobuhvatno poglavlje.

Iako je Chimaira sposobna za velike stvari i super albume i ovaj opet ponavlja njihovu dugogodišnju boljku. Dok je svaka stvar za sebe jedna mala metal škola gitare, sve skupa stopilo se u jako puno copy-paste žestokih riffova. Grooverski metal iz ruku hladnih i gnjevnih Amerikanaca rijetko je zvučao bolje, ali i nerijetko je uspio dosaditi nakon tri-četiri pjesme.

Posebno se to odnosi na Hunterovo pjevanje koji bljuje više gnjeva i gorčine nego ikada, a kad se sjetimo albuma “The Imposibility Of Reason”, gdje im svi priznaju najbolje izbalansirane stvari, šteta što više toga nije ponovio i ovdje. Svejedno, “The Infection” treba poslušati svaki fan Machine Heada, Slayera, All That Remains, Killswitch Engage i sličnih. Pa makar preskakali sredinu albuma.