Najsmirenije i najslabije dosad

Jedan od najiščekivanijih albuma godine, svojom objavom je postao tek prosječan album kojem će trebati dobra promocija da dostigne uspjehe svojih prethodnika.

Onaj tko sluša Kings of Leon od njihovog početka ovim albumom će ostati uvelike razočaran, jer je bend u potpunosti izgubio predznak ‘indie’ (ok, to je i ranije izgubio) i karakteristične nabrijane melodije, dok će oni koji su ih otkrili s prošlim albumom i dalje uživati u U2-ovskim (polu)baladama, ne zamarajući se previše što su Kings of Leon nekad bili.

Takvih koji su ih tek nedavno počeli slušati ima napretek što i bendu uvelike smeta (iako mu donosi i veliku zaradu), a što su dokazali i nedavnom izjavom da su pukli od smijeha kada su svirali pjesme s prvog albuma, a klinci iz prvog reda su se drukali ‘uh, kako je dobra ova nova stvar’…

“Come Around Sundown” je peti album u karijeri benda i može se reći da je logični nastavak na prethodnike. Prilikom recenziranja prošlog albuma smatrao sam da dečki ne mogu promašiti, ali sada sam malo drugačijeg mišljenja jer teško koja pjesma s ovog albuma bi se mogla naći na nekom od prijašnjih albuma, budući da nema te kvalitete i snage poput onih skladbi koje su ih toliko digle u nebesa.

Ovaj album bi se mogao djelomično usporediti s “Aha Shake Heartbreak” iako su glazbeno međusobno miljama daleko. U oba slučaja se dogodio podosta značajan uspjeh albuma prije, a u pokušaju djelomičnog ponavljanja uspješnica, malo su se ispuhali i napravili samo solidne albume. I dok na spomenutom albumu ima niz evergrinskih Kings of Leon pjesama, “Come Around Sundown” ih nema, barem ne toliko upečatljivih kao što bi se očekivalo od njih.

Većina pjesama hrabro korača teritorijem kojeg su si otvorili pjesmama “Notion” i “Use Somebody”, što znači da albumom vladaju balade i mid-tempo pjesme jakih refrenskih dionica i bogate stadionske produkcije zbog kojih će pjesme svakako dobiti na novoj dimenziji kada krenu velike open-air turneje.

Druga značajna usporedba bi bila s U2 i njihovim prošlim albumom “No Line On The Horizon“, jer oba albuma ne zvuče toliko upečatljivo na prvu, ali koncertnim izvedbama dobivaju na vrijednosti. Kako vrijeme odmiče, tako se sve više ljudi priklanja posljednjem albumu U2, ali objektivno gledajući, kao i u slučaju Kings of Leona, to nije najbolje što bend može i zna.

Inače, album kreće vrlo obećavajuće, pravom bolnom Kings of Leon baladom “The End” koja zvuči kao najlogičniji nastavak na pjesme tipa “Closer” i “Crawl” koje su otvarale prošli album.

Slijedi je najavni singl “Radioactive” koja definitivno ima najhitoidniji predznak na albumu. U njoj su zanimljivo iskombinirane nedovoljno iskorištene gospel dionice s prštećim riffovima, ali ukupno gledajući, pjesma je previše predvidljiva (iako ima spomenute iznenađujuće elemente) i zvuči kao B-strana singla “Sex on Fire”.

Od “Radioactive” pa na dalje kreću laganiji, gotovo pop trenuci mirnijih atmosfera gdje su gitare skoro bačene u drugi plan i iznimno rijetko eksplodiraju karakterističnom rafalnom paljbom.

“Pyro” je najbolji primjer za prethodnu izjavu, “Mary” zvuči kao neka pjesma Band of Horses, “The Face” je samo ‘jedna od balada’ s albuma, “The Immortals” će voljeti fanovi prošlog albuma, “Back Down South” ima country-pop crtu, “Beach Side” zvuči kao slabi Phoenix, “No Money” je najdinamičnija (malo podsjeća na drugi album), “Pony Up” ima zanimljivu glazbenu podlogu koja u neku ruku vuče na Pepperse, “Birthday” dodatno uspavljuje dinamiku albuma, iznenađujuća “Mi Amigo” zvuči kao da je nastala u pet ujutro nakon cjelonoćne pijanke, dok je završna “Pickup Truck” očekivano ponovno smirena laganica s Calebovim glasom u prvom planu.

Tijekom posljednjih godina bend se uvelike izdigao i postao jedan od najvećih bendova na svijetu. Teško je bilo očekivati da će bend i dalje kreativno rasti jer je s “Because of the Times” postigao jedan maksimum kojeg će teško nadmašiti, ali tu postoji i drugi dio, komercijalni, u kojem mogu još više napraviti, posebno ako se ugledaju na svoje trenutno najveće uzore U2.

Da je ovaj album slučajno prvijenac nekog ‘no name’ benda, vjerojatno bi se malo tko odlučio za njega, ali ovako kada je na omotu nešto vruće poput Kings of Leon, vrlo je vjerojatno da će uspjeti ponovno raspojasati široku masu ljudi.

“Come Around Sundown” bi mogla biti definitivna prekretnica u karijeri Kings of Leona, nešto poput “Black Albuma” Metallice gdje će se fanovi rascijepiti u dvije frakcije, na one koji preferiraju početak karijere, te na one kojima je ovaj moderan stadionski zvuk nadmoćniji u svim pogledima.

Stvar je ipak mnogo jednostavnija, postoje dobri i loši albumi, dobre i loše pjesme, a ovo je najlošiji album Kings of Leona. Samo uspoređujući sa zadnja dva na kojima je bend obrađivao slične teme, na “Come Around Sundown” se uočava manjak dobrih pjesama, a bez toga se ne može imati niti dobar album koliko god bili uspješni singlovi s njega.

Komparirajući svih pet albuma benda, nije teško doći do zaključka da je ovaj najslabiji među njima. Iznimno malo bendova može držati visoku razinu kvalitete tijekom cijele svoje karijere, a nadam se da je “Come Around Sundown” samo iznimka koja će potvrditi Kings of Leon kao jedan od najvećih bendova koji su proizašli iz indie revolucije ‘dvijetisućitih’.