12. INmusic festival: Kings of Leon, Repetitor, The Strange, Alt-J, Kel Assouf…
Drugi dan INmusic festivala je bio obilježen sjajnom posjećenosti, a tek onda dobrim muzičkim izvedbama.
“Život na granici je opasan i tvrd” stihovi su koje je Darko Rundek otpjevao u svom setu na prvom danu festivala, a taj stih sažima ono čime se bave The Strange. Internacionalna kombinacija muzičara (The Bambi Molesters + Chris Eckman + Luka Benčić) gaji noir muziku, muziku preosjetljivih urbanih introverata koji najmanje neuroze doživljavaju živeći život u gluho doba noći. The Strange su na festivalu nastupili inkorporirajući u svoj zvuk trubu i klavijature. Surf rock je baza, nadgradnja je Eckman i mašta, a to donese – svašta, pa tako i zajedljivi humor. The Strange su set posvetili Chrisu Martinu iz Coldplaya (?!), a funky obradom “Suntrapper” su se prisjetili nikad prežaljenih prvaka australske americane The Triffidsa. Fanove je sastav razveselio viješću da snima novi album kao i izvođenjem malo novog materijala koji se primjereno uklopio u set-listu ovog sastava.
Noviteta nije manjkalo niti kod sastava Kel Assouf koji sada promoviraju novi album “Tikounen”. Hrvatska je već prije imala prilike upoznati tuareške borce za slobodu, svi će se sjetiti priče o grupi Tinariwen. Ovaj put, uz pomoć ETEP programa (European Talent Exchange Program) stiže kvintet Kel Assouf koji je na world music stageu publici ponudio svoje čitanje bluesa. Gospoda (bubanj, bas/vokal, gitara/vokal i klavijature/vokal) i gospođ(ic)a (udaraljke/vokal) zvuče kao jedno tijelo, kao što je kao jedno tijelo zvučao amalgam progresivnog rocka, bluesa i folklornih elemenata. Kao i poznatiji sastav Tinariwen, i Kel Assouf fascinantno iz drugog kuta dolazi do sličnog zvuka kao i Stonesi na albumu “Beggars’ Banquet”. Osim što njegovi članovi imaju talenta, sastav Kel Assouf se usudi pustiti glas iz grla, jedini je problem što baš nisu puno ljudi potakli da ih gledaju.
Što se okupljanja ljudi oko sebe, s tim problema nije imao trio alt-J (bubanj, gitara, klavijature). Iznenadilo me koliko ljudi je htjelo čuti njihov muzički izričaj, tim više jer to nije ništa novo, nego je plod umijeća recikliranja postojećeg – gotovo svaka pjesma zvuči kao da je već prije postojala. Oduševili su publiku s pjesmom “3WW”, a “Interlude I” je bio još jedan zgoditak.
Iako su 2012. čak dobili i Mercury Prize, njihov electro-indie-pop-folk me dira kao što Trumpa diraju patnje mladih tuljana, no brojevno stanje publike kod glavne bine reklo je svoje. “Pokori se, beznačajni članu manjine i prestani terorizirati većinu koja uživa”, rekao mi je imaginarni prijatelj dok sam gledao okupljene kako uživaju u generičkom pop-folku. “In Cold Blood” je izazvala ovacije okupljenih, opet, a ja ne znam zašto i bojim se da ću umrijeti u neznanju. Koncert alt-J bio je tehnički korektan, lijepo su se čule njihove pijevne vokalne i instrumentalne melodije, a bome se i plesalo. Sviđalo se to nekom ili ne, alt-J je pravilno držao dramaturgiju koncerta. Podboltana svjetlosnim efektima, “Breezeblocks” je tako sjela kao istovremeno planiran i spontan vrhunac večeri. alt-J su cijelo vrijeme bili gospodari publike koja se povećavala. To treba znati.
Ako su alt-J iz Leedsa bili politički korektni prema svima, beogradski Repetitor je politički nekorektan prema svima.
“Ovog puta biću bolji, sada krećem iz početka”, “Hteo sam da ti pokažem da imam svoju dobru stranu” i “Dugo sam bio kraj nemanja ničega” su borbeni pokliči muzičara koji na scenu nisu došli s instrumentima, nego s metlama da obrišu pod s bilo kime, pa zvalo se to alt-J ili kako već.
Repetitor se drži maksime “Distorzija caruje, a urlik klade valja”. Basistica Ana-Marija je sjajno otpjevala “Sve da zaboravim” što je prepoznala publika, a i ja sam osjetio da sam i došao na festival zbog onog čega Repetitor ima u izobilju. A to je autentična emocija. Pjevač i gitarist Boris Vlastelica je uzvratio s “Ako te ikada” što je zakuhalo publiku kako spada – ne jeftinim trikovima ili podilaženjem, nego snagom svoga djela. Iako je svirka Repetitora bila vrlo upečatljiva, jedan detalj mi je ostao u sjećanju, detalj koji nema veze s muzikom, ali govori da Repetitor nikad neće iznevjeriti svoje slušatelje: kad god Milena Milutinović za bubnjevima digne palice u zrak, osjetim isto kada vidim neku arhivsku snimku Petea Townshenda kada radi vjetrenjače na gitari – pouzdan znak da se svira rock’n’roll bez ostatka, bez fige u džepu, bez ispraznih poza. To je stav koji muzičar u sebi ima ili nema, Repetitor ga ima.
Kraj dana pripao je ekipi koju zlobniji jezici zovu ‘svećenikova djeca’, sastavu Kings of Leon. Svoj stominutni koncert su počeli u 22:45 s orbisonskom “Over”. Razglas dobar, bend u formi, sve se lijepo čuje. Slijedila je “Bucket” na opće raspoloženje publike. Kings of Leon su došli kao zvijezde, svirali kao zvijezde i okupili publiku kao zvijezde, gotovo sve što je hodalo sjatilo se kod glavne bine da posluša braću Followill i rođaka Followila također. Pjevač Caleb djelovao je prerano ostarjelo za svojih 35 godina koje nosi na svojim plećima, no vokalno je odrađivao bez vidljivih propusta.
Postupno dizanje iz pjesme u pjesmu je rezultiralo pozitivnim reakcijama publike. “Fans” je tako bila predigra za “Use Somebody” koja je bila jedan od nekoliko vrhunaca na koncertu. Suvišno reći, tisuće u transu. Drugi vrhunac bila je epska “Knocked Up” koja je imala svojevrsni suspens u sredini, treći “Notion“, dok je četvrti bila “Sex On Fire“, njihov vjerojatno najveći hit i adut za veliko finale.
Što se nastupa tiče, on je bio rutiniran i pomno predviđen od prve do predzadnje minute, jer je u zadnjoj, prilikom zaključivanja nastupa Caleb uspio Zagreb zamijeniti Beogradom. Možda su momci u zapozorju (backstageu) previše slušali Repetitor (što je pohvalno). A možda je u zraku ostalo zrno crnog humora koje je ostavio Chris Eckman s The Strange.
