Najbolji Drake projekt nakon dugo vremena

Početkom prošlog desetljeća mladi kanadski autor, preuzevši estetiku krucijalnog “808s & Heartbreak“, približio je novi val hip hopa široj publici – i djevojkama. Stilski dojmljiv i značajan, postojala je prilika za utjelovljenjem uloge inovatora u krajoliku ispunjenom smećem i mediokritetom. Inicijalna izdanja (“So Far Gone“, “Thank Me Later“) predstavila su nove svjetove atmosferične produkcije i pop senzibiliteta koji će naknadnim projektima (“Take Care“, “Nothing Was the Same“) bezgranično rasti do limita glamurozne monstruoznosti. Iako se navedeni ne mogu opisati kao savršena djela ili klasici, Drake je bio na dodir do ispunjenja vlastitog potencijala. Ljubav prema glazbi bila je mladenačka, a znatiželja i predanost očiti.

Tada je Aubrey Graham postao brend! Kritika, mržnja i ljubomora bacali su se proizvoljno, ponekad i opravdano, u periodu kad je sam umjetnik projektirao najveće glazbeno carstvo u povijesti. Neovisno, kvaliteta i stvaralački izražaj došli su do vrhunca! “IYRTITL“ najbolje je djelo diskografije dotičnog, a “What a Time to Be Alive“ neodoljiva je kolaboracija s Future-om. Pomalo je ironično kako su spomenuti mixtape-ovi izgradili očekivanja za skorašnji megalomanski pothvat – konceptualno priznanje rodnom mu Torontu. Nažalost, “Views“ nije opravdao hajku. Osobito kreativno razočaranje i muzički ineptan rad, album je preferirao količinu nad kvalitetom, dok se bilo kakva stilska dorečenost mogla izjednačiti s naknadnom misli.

Ljubavi i pažnje doduše više nije bilo. “More Life“ zamotao je “Views“ otpatke u zavodljiv naziv playliste time efektivno spustivši kriterije, a peti studijski album “Scorpion“ standard je bacio u tminu ponora (suprotno stavu kolege). Glazba je postala izrazito repetitivna i monotona, lišena osobnosti i boje, dok su ambicije svedene na prostu reklamu. Pored optužbi za kulturnu aproprijaciju (prisutno i na najnovijem djelu), korištenja ghostwritera, krađe flow-ova (općenitog hrljenja na najnoviji trend), debakla protiv Pusha T, itd… Drake u gotovo pola desetljeća jednostavno nema kompetentni umjetnički rad uz svoje ime. Tu je i “Care Package“ – ne smijemo zaboraviti na “Care Package“! Jednima na sreću, a drugima nesreću, brend je u jednom trenutku prerastao čovjeka.

Krucijalna stvar jest da brojevi Drake-u nisu posljedično počeli padati. Možemo postaviti pitanje da ako formula radi i donosi uspjeh zašto ju uopće mijenjati. Dokaz tome novi je mixtape “Dark Lane Demo Tapes“! Ništa više od kompilacije leak-ova, demo snimki i otpisanih pjesama, tape je začudo najdosljedniji proizvod OVO šefa u dugo vremena. No, htio bi biti jasan – projekt i dalje ne zadovoljava! Atmosfera je ono što daje kredibilnost, povezujući niz nedovršenih trenutaka u slušanje neospornog vibe-a, ali sama narav napravljenog, dojam lijenosti i česte tehničke poteškoće spuštaju zastore nad još jednim uratkom nesputane nebitnosti. Ipak, ovo je samo mali zalogaj – pravi album stiže nešto kasnije ove godine.

“Dark Lane Demo Tapes“ počinje dosta snažno! “Deep Pockets“ hvali se prostornom lo-fi produkcijom (usporeni pozadinski glasovi rastegnuti su preko redovitih treptaja skeletne perkusije i umornih sintesajzera), ponosnim iznošenjem melankoličnih stihova i prepoznatljivo uvjerljivim hook-om. Upravo su pripjevi, i povremena nedorečena instrumentalna eksperimentacija, najveće prednosti cjelokupne kolekcije. Iznesene kvalitete dijelom se nastavljaju na “When To Say When“ (divan soul sample, iako hook nije izražen), dok na “Chicago Freestyle“ dolaze do kulminacije – skladba je sjajna u svakom pogledu, od uključivanja Giveon-a, pa sve do ljepote refrena i staloženih valova ugodnih vibracija. “Not You Too“ pak koristi prethodne pluseve do zasićenja. Ništa kompozicijski ne privlači pažnju, Chris Brown suvišan je u svakom pogledu, a najveći grijeh jest nametnuto stanje apsolutne dosade.

Album se kreće naročito sporo – svako toliko dolazi do teksturiranja različitih slojeva kako bi se spriječio pad u dubok san. “Toosie Slide“ uvodi specifičnu trap perkusiju (hi hats) i pokoje dance motive u odveć ustajalu matricu. Osobno mogu prijeći preko besramne samopromocije pošto je kompozicija smisleno složena – ne želim se ponavljati, ali refren je top (ne lirički). “Desires“ i “Time Flies“ gužvaju preostalu dobru volju u malu lopticu te ju košarkaški bacaju u kantu. Ako ste ikad buljenjem u travu (čekajući da naraste) ili u novo ofarbani zid pomislili kako navedeno nije dovoljno hc, ovo su pjesme za vas. Možda je beat na “Time Flies“ prihvatljiv, no tekst i gostovanje Future-a na “Desires“ su tužni.

Hvala bogu pa se rad ubrzo nakon vraća na noge! “Landed“ preuzima energičniju notu, prateći pulsirajuću, zlokobnu instrumentaciju na kojoj Aubrey zvuči osvježavajuće samouvjereno, dok “D4L“ pršti nedvojbenom kemijom između svih prisutnih (Drake, Thugger i Future). I tek što smo stali u stabilan položaj, kao na vlaku smrti, došao je red na ponovni pad. “Pain 1993“ prezentira solidnu izvedbu Drake-a, ispruženu preko umjerenih otkucaja Pi’erre-a Bourne-a. Skladba funkcionira kao senzualna hip-hop balada sve do pojave Playboi Carti-ja koji efektivno uništava dotad postignuto. Vokal je odvratan, procesuiran do neslušljivosti, a repanje biva u nekom svojem svemiru, daleko od uspostavljenih pravila same pjesme. Isuse, čovjek zvuči kao beba pred povraćanje!

“Losses“ još je jedan izuzetno tapija moment o kojem je suvišno išta napisati. Naglasak na atmosferi, jednostavni i prostorni beat, spora progresija, nedostatak kontrasta u vokalnoj i instrumentalnoj izvedbi, bla bla… Zapravo, Drake donekle mari za nas – barem onoliko da zatvori projekt s finom mašnicom na vrhu. “From Florida With Love“ je hit i to kakav! Radi se o jednom od onih primjera gdje se opisane karakteristike djela koriste na najbolji mogući način – hook je jako pjevljiv, postoje opipljive teksture koje se reljefno omataju oko same kičme, produkcija ugađa oscilacijama autorovih uzvika, a pokoji detalji, poput rijetkih distorzija bubnjeva i manipulacija glasa, doprinose konačnom pozitivnom utisku.

O posljednja dva trenutka treba malo popričati! Obje pjesme, “Demons“ i “War“ utiliziraju snažne utjecaje UK drill glazbe do mjere ponovnih podizanja optužbi o kulturnoj aproprijaciji. Ne želim glumatati kako je preuzimanje nečijih obilježja nužno loša stvar, pr. pokojni Pop Smoke uspio je adaptirati zvuk svojoj prilici (n.b. drill izvorno potječe iz Chicaga, no u UK je oformljen stilski distinktni ogranak), ali čemu onaj engleski naglasak? Zašto iz usta jednog Kanađanina proizlaze riječi woi-oi? Ovo je Jamaican Patois drugi nastavak. Neovisno, Drake je zvijer na obje pjesme – agresija je zarazna, flow-ovi nepokolebljivi, a produkcija delikatna i dovoljno detaljna. Obožavam anđeoske harmonije koje se tako samopouzdano stapaju s beat-om na “Demons“ te lakoću prolaznosti na “War“.

Na kraju, moj osjećaj o mixtape-u poprilično je podijeljen. Postoje sjajne skladbe, ali i one sramotne. Šteta što je sama sredina ispunjena potpunim sivilom koji naposljetku stvara zamor i prkosnu iscrpljenost. Zanimljivo je što se o kompilaciji može teško kritički razgovarati pošto joj je naslov najveća obrana. Gdje su nam očekivanja? Ipak se radi o prostom mozaiku demo bilješki. Izgubio sam pamet – trebam se pod hitno uozbiljiti!