Na krilima vjetra do ruba svijeta

Njihov avanturistički, nemirni duh, odveo je škotske power-metalce Alestorm jako daleko, doslovce na drugi kraj svijeta, ne bi li tamo osvojili ono što u svojim gusarsko-glazbenim putešestvijama još uvijek nisu. I nakon završetka ovog pohoda, može se reći da su Australija i Novi Zeland – grohotom pali.

Barem na područjima koje je ova simpatična ekipa posjetila. A da bi se u
zemljišne knjige mogli upisati kao vlasnici dijela teritorija, sa sobom
su ponijeli dokaz, autentičnu snimku jednog od pohoda, tijekom koje se
jasno vidi da im je lokalno stanovništvo iskazalo potpunu lojalnost.Možda bi to tako bilo opisano u gusarskim pričama nakon osvajačkih putovanja, a u zbilji se radi o mini turneji popularnih momaka iz Alestorma, koju su za sva vremena ovjekovječili koncertnim izdanjem, snimljenim 18. siječnja 2013. u The Hi-Fi Baru u Melbourneu. U pravoj klupskoj atmosferi, Australci su pokazali da se i njima i više nego dopadaju sage o gusarima, alkoholu i ženama, s izobiljem catchy ritmova i solidnim smislom za humor. Naime, od samog početka koncerta atmosfera je sjajna, raspuštena i opuštena, raspjevano je, rasplesano, razigrano, uglavnom euforično, s prikladnom koreografijom, uz dominaciju gusarskog outfita, pa se vrlo lako dadne uživjeti u razuzdanu, kaotičnu atmosferu koja nakon uspješno obavljenih zadaća vlada na gusarskim brodovima. Dakako, uz hektolitre pića. Barem je tako viđeno na filmovima, pa nema smisla vjerovati da nije drukčije bilo i u naravi.

Već neko vrijeme je znano da Alestorm odlično funkcionira na pozornici, da zna napraviti veselicu i majstor je za ostvarivanje kontakta s publikom, a ovaj je koncert dokaz da puno bolje funkcionira u intimnijim klubovima, nego na velikim podijima. Ipak je ovo, prije svega, premali bend za velike, ali zato velik za male podije.

Uživo zvuči puno grublje, ‘ajde neka bude piratskije i prljavije nego na studijskim snimkama, iako to ne znači da su manje zabavni. I zabavni su, a bogme i žestoki. Christopher pjeva energično, hrapavo i prosto, narodski obično, plus toga, stalno je u kontaktu s publikom i dobre (se) je zabavlja. Peterovi bubnjevi ispaljuju stotine plotuna u minuti, s prejakim duplim pedaliranjem, žestini i brzini prilagođene su i Danijeve gitare, s reskim i čistim tonovima, vrlo lijepo se čuju Garethove uozbiljene bas sekcije, a dodatak Elliotovih klavijaturističkih intervencija, sve je samo ne isključivo atmosferičan.

Da veselica bude na nivou, a ugođaj što autentičniji, svaki performer ima svoje pićence (uglavnom pivce), a ‘za rezervu’, kod seta bubnjeva su barski točionici sa ‘žesticom’. Da se, ne daj Bože, ne ožedni. To bi ipak u gusarskom svijetu bio grijeh. Tu su se našli svi, ili bar najveća većina hitova Alestorma s tri dosadašnja albuma, od kojih je svaki dobio otprilike jednak tretman. Ili bar onakav kakav zaslužuje. A po reakcijama publike, očito je da su sva tri pozorno i detaljno proanalizirana.

Tako se već u prvoj trećini koncerata ‘raspalilo’ po nekim najjačim pjesmama, poput “The Sunk’n Norwegian” i “Leviathan”, a ‘highlight’ je, prije svih, “Shipwrecked“. Prema polovici koncerta užarena se atmosfera malo smirila, uz nešto sporije i lagodnije naslove “Nancy The Tavern Wench” i “Pirate Song”.

U drugom dijelu koncerta gori na sve strane i čak bi ga koncepcijski morali doživjeti raznovrsnijim od uvodnog. S razvratnim naslovima “Wenches & Mead” i folkericom “Keelhauled”, prije koje Christopher ‘eksa’ pivo, uz skandiranje i navijanje publike, pa mračnom i ‘zlom’ “Death Throes Of The Terrorsquid“, pjesmom koja bi se mogla naći u pjesmaricama black/death bendova.

Folka ima i u “Set Sail and Conquer“, ovdje prigodno produženoj, uz bubnjarski solo, predstavljanje glazbenika, pozdrav publici i odjavu službenog dijela nastupa. Kao što to najčešće biva slučaj, bis bude, ili mora biti udarni dio svakog koncerta, a ovdje je to doslovce tako. Uz ‘džumbusaste’ “Captain Morgan’s Revenge“, tijekom koje je bilo i štogod ‘šutke’ i ‘circle-pita’, gdje se Christopher malo poigrao i s Dickinsonom, te zavapio “Scream For Me, Melbourne“. A u odjavnoj “Rum“, na rukama publike, u ‘surf-crowd’ projekciji, odnešen je do barskog šanka, gdje je popio još koje piće s ‘izazivačima’.

Finih sat i 40 minuta, sa zabavnim, neopterećenim i glazbeno poprilično kompetentnim bendom, koja zna složiti atmosferu koja pogoduje i njemu i svima oko njega. Koncert iz Hi-Fi bara glavni je, no ne i jedini sadržaj DVD-a, jer je tu još i oko 50 minuta dokumentarnih kadrova. Jedan je naziva “Chunder Down Under”, s uobičajenim interviewima s članovima benda, promotorima, publikom, kadrovima s proba, gužvi pred ulazom u dvorane, s koncerata, panorame gradova ili onih u kojima ‘alestormovci’ nisu propustili prigodu za druženjem sa zaštitnim znakom Australije – klokanima. Njih ima i u “In The Navy”, dokumentarcu sličnog, ali deset puta kraćeg sadržaja, s glazbenom kulisom obrade istoimene pjesme Village Peoplea”.

Dakako, uz DVD, koncert je prenesen i na CD, i, što je najvažnije za fanove, dostupan u kompletu. I kao takav i više nego dobra razbibriga i, ponajviše zbog koncertnog dijela, garancija za uživanje.