Mašinko „Pozovite rapsode“: veliki povratak književnog punka

Rekao je Mašinko jednom na svojem Bandcampu – „Ima nas sedam, sviramo punk, super smo i upravo smo ti ubili planove da ovo kopipejstaš umjesto da napišeš najavu.“

Evo, mojom lijenošću planove nisu ubili, ali zato Mašinko generalno – ubija. Sedmeročlani punk kolektiv je nešto zbog čega bi se mogla uzeti pjesnička sloboda i nazvati ih književnim punkom. Naime, sama tradicija punka nekako leži u brzom izbacivanju nezadovoljstva sa sobom, partnerom, režimom i roditeljima. Međutim, bend, iako melodijski smješten u prostoru vremena kad je punk zvučao kao mlazni avion (recimo, u vrijeme The Skidsa ili kasnije NOFX-a) se apsolutno obožava zabavljati idejama koje prenosi u tekstovima. Zato se je Mašinko više puta tekstualno oslonio na bajke („Kako je Potjeh tražio rakiju“), nekonvencionalna starogrčko-arkadijsko-kajkavska spajanja („Ditiramb“) i aktualizirani anti-korporativizam („Oči pune suzavca“).

Nakon tri godine, Mašinko je izdao svoj peti studijski album, „Pozovite rapsode“. Rapsodi su bili starogrčki putujući pjevači, koji su javno izvodili epsku poeziju. Upravo oni su odgovorni da danas između ostalog poznajemo djela Homera, Hesioda i Arhiloha. I nikada nećemo s potpunom sigurnošću znati kako zvuče rapsodi; vjerojatno, glede na tekstove koje su izvodili, grandiozno.

Toga je svjestan i Mašinko, koji umjesto 1-2-3-4 uvoda u prethodnim albumima (s iznimkom „Glečera“) počinje s invokacijom, nazvanom „Kod veselog Ksenofonta“. Bez ikakvih poetičnih dodataka – uvod je prekrasan. Krasno aranžiran, prekrasno napisan, a zvuči kao sve ono što župe po Hrvatskoj žele postići kad dobiju svojih 5 minuta big breaka u HRT-ovoj „Misi“. Kasnije kroz album se invokacija javlja kao refren naslovne pjesme albuma, „Pozovite rapsode“.

Ambijentalni zid zvuka uvodi slušatelja u „Sitne duše“. Na toj točki albuma već se može zaključiti kako poigravanje benda sa starogrčkim motivima nije bio nikakav fah. U „Sitnim dušama“ tako bend spominje Herostrata, Grka koji je u Efezu 356. prije Krista spalio Artemidin hram u Efezu i Epigona. Usto se bend referencira i na pjesmu „Žabe traže kralja“ Ivane Brlić Mažuranić. Sve te reference bend na kraju pretače u lako pamtljiv refren („Sjebat će te sitne duše“) i glazbenu podlogu koja podsjeća na daleko podcijenjenu „Nimrod“ eru Green Daya.  Sigurno bi se dalo poloviti još referenci na književnost; znam da se „Utjeha u kosi“ A. G. Matoša javlja u „Život tombola“.

Međutim, uz sve te reference na grčku mitologiju i poigravanje motivima književnosti, bend u albumu i dalje ostaje vjeran punk motivima. Ne, album iznenađujuće uz količinu relativno opskurnih referenci ne zvuči kao da je njegova premisa bila ispisana na klupici kojeg god filozofskog fakulteta. „Pozovite rapsode“ i dalje nastavlja tradiciju kaotičnih punk himni Mašinka („Noć s petka na nedjelju, „Na ramenima divova“, „Obilje“).

Album, unatoč uzancu kako je gitara u punku većim dijelom vezana uz minimalnost ima nekoliko krasnih dijelova na gitari koje je potrebno istaknuti. Riff na „Uzalud“, ili solo u „Na ramenima divova“ jednostavno zvuče zarazno. I poslije tisuće i tisuće gitarskih dionica punka ispisanih u okviru A-D-E progresije akorda, Mašinko se je gitarama izmigoljio iz konvencionalnosti punka i ponavljanja samog sebe. Osim toga, Mašinko si je dozvolio više eksperimentiranja s vokalima; polifonijski aranžmani na „Skoro pa nešto“, vokalni dueti na „Džingis Kanu“ samo su neki od primjera.

Uz sve prije spomenuto, „Pozovite rapsode“ ne zaboravlja niti na sentimentalnost. „Ono što si ostavio“ počinje s prebiranjem C-dura i završava s velikim, sporim ponavljanjem refrena. Album se također dotiče interpersonalnih odnosa („Preko zidova“), osobnog propadanja („Skoro pa nešto“), razočaranja u ljude („Sitne duše“) i nepredvidljivosti života („Život tombola“). Album završava pitoreskno naslovljena „Jedna morska kavu Žera napiše za svaki album Crvene Jabuke“. Iako ojačana punkom, mogu se složiti kako uistinu Žera napiše jednu ljetnu za svaki album Crvene Jabuke. Na „Nekako s proljeća“ je to „Da nije ljubavi“, na „Crvenoj jabuci“ je to „Bježi kišo s prozora“ i tako dalje. Dobro, možda bi Crvena jabuka ispustila disonantni solo.

Albumom „Pozovite rapsode“ Mašinko nije pozvao rapsode, već je sam postao rapsod. Možda ne u doslovnom smislu starih Grka (u tom slučaju bi dobili cover album repertoara Operation Ivy). Mašinko je albumom postao svojevrstan rapsod cjeloživotnog punka. Možda je cijela premisa punka jednom nekada negdje ležala većim dijelom u pokretanju društvene revolucije. Ali ona Mašinku na „Pozovite rapsode“ nije primarna poruka. Umjesto toga, „Pozovite rapsode“ uzima teme osobnog propadanja, (ne)postojanja, postavljanja života u kroniku, provlači ih kroz reference koje su vjerojatno našli čitanjem Latina et Graeca, masna pojačala i znoj te ih objedinjuje u jedan od najuzbudljivijih domaćih albuma ove godine.