Marširanje ledenim sjevernjačkim prostranstvima

Solo uradak ovog čovjeka, punim imenom Harald Navdal, punim pseudonimom Demonaz Doom Occulta, definitivno zaslužuje potpunu pozornost.

Mnogima je poznat kao član Immortala, benda koji spada u vrh black, a i općenito metala.

Nekad gitarist i tekstopisac, danas ‘samo’ tekstopisac velebnih sjevernjačkih oda bitkama, ratovima, planinama, vatri i vodi, imaginarnim i mitskim svjetovima.

Uz Demonaza, ovdje na vokalima, album su snimali Ice Dale (Arve Isdal) na gitari, Armagedda na bubnjevima i Abbath na basu. Dakle, postava grupe I, s malčice izmijenjenim ulogama, stoga i ne treba čuditi da je ovaj album dosta sličan “Between Two Worlds” spomenute grupe, i čak se nameće kao njegov logični nastavak.

Odnosno, ovdje se ne radi ni o kakvom ljutom, agresivnom black metalu koji obiluje mržnjom, već o ugodnih 35 minuta thrash i black’n’rolla s jasnim ‘pečatom’ melodija Bathorya i Immortala. Album je, kako kaže sam uvod u njega, sjevernjački himničan, izrazito tečan, maksimalno epičan, čemu dobrim dijelom pridonose i značajni udjeli pratećeg zborskog pjevanja, obiluje opuštajućim ritmovima, ima veliki kontinuitet, pa se zna dogoditi da se ne primjećuju prijelazi iz jedne u drugu pjesmu (recimo, “Where Gods Once Rode” i “Under The Great Fires” zvuče kao da su jedna).

Baza su mu dosta glasne riffične melodije s kontroliranom distorzijom, počesto ipak na rubu dozvoljene ‘blatnjave’ sirovosti. Vokali jesu grubi, potentni, ali možda malo nedefinirani, možda čak podproducirani, ponegdje i preinferiorni pred naletima gitara, koje se ističu i u vrlo primamljivim, ‘hevijaneriziranim’ cleany solažama.

Sve pjesme odlično su oblikovane, imaju glavu i rep, nemaju premutnih riffova, bubnjarskih makljaža, i obiluju opuštajućim ritmovima i diskretnim poletom koji se očituje u svakoj pjesmi. Lagano, srednje i umjereno brzo, ugodno i jednostavno, i – valja. Dok se album sluša vrlo se brzo pred očima stvara ugođaj vječnog snijega i leda, u kojem oko sebe vidimo samo bijele i sjevernjački plave krajobraze.

S obzirom da svaka pjesma valja, čak i ledenasto/akustično/zborski instrumentali “Northern Hymn” i “Ode To Battle“, jako je teško istaknuti udarne, ali kompaktnost i energija srednjeritmične “All Blackened Sky“, s najodrješitijim vokalima, ukrašenim zborskom pratnjom, ritmičkim bubnjem i melodičnom solažom, za nijansu odudara od ostalih.

Možda ne previše od spomenute “Where Gods Once Rode” s najljepšim gitarističkim melodijama, velikom dozom zborske epičnosti, akustičnim interludijem i kričavije-vrištavijim pjevanjem ili “A Son Of The Sword“, još jednog naslova srednjeg ritma, s puno riffanja, novom dozom clean solaža, te duplim pjevanjem.

Zamka ovog albuma leži u činjenici da se pjesme čine u najmanju ruku sličnima, pa bi se nakon površnog preslušavanja možda mogao steći dojam monotonije i zamornosti, no izglednija je varijanta da svaka ima svoj identifikacijski kod, i koliko god u njima pronalazimo sličnosti, toliko, ako ne i više, imaju i različitosti.

Uglavnom, ovaj album svrstavam u rijetke koji zaslužuju titulu ‘nosača zvuka za svačije (metalne) uši’. Dakako, ponajprije za ljubitelje neprežaljenih Bathory, Immortal, i poglavito sastava I.

A ako baš i ne za svačije, zbrojimo li, ili barem pretpostavimo koliki se broj ljudi ‘vrti’ oko ovih bendova, onda je u najmanju ruku ovo album za puno ušiju.