Livio Morosin & Maer: Plesni istarski pop

Slušajući album, pokušao sam odmah doći do nekog upečatljivog naslova, pa potom krenuti s pisanjem recenzije. Rijetko kad radim na takav način, ali naslov za recenziju je zapravo lagano došao jer “Hereza” jest upravo to ‘Plesni istarski pop’.

“Hereza” je suradnja dva istarska glazbenika. Vjerujem da je Livio mnogima poznat, od ranih Gustafa, preko zvjezdane suradnje s Alenom Vitasovićem u ’90-ima, pa do samostalne karijere koja je uslijedila potom, a u kojoj se nije libio ničeg, pa smo tako od njega dobili i etno momente, punokrvne pop-rock albume, ali i ponekad nešto malo uvrnuto (baš poput ovog albuma).

S druge strane, vjerujem da je za Maera čulo znatno manje ljudi što je u neku ruku i logično jer nikad nije bio medijski toliko eksponiran. Iza imena se skriva Valter Milovan, docent na Filozofskom fakultetu u Puli koji iza sebe već ima i jedan album od prije nekoliko godina imena “Neradni dan”.

Zajednički rezultat je u najmanju ruku zanimljiv. Maerovim tekstovima se Livio poigrao, složio zanimljivu produkciju te je u konačnici nastao ovaj album koji ima bazu u istarskoj glazbi oplemenjenoj synthpopom, discom, ali i ‘konvencionalnijim’ pop rock shemama. Generalno, ako bi htjeli biti lijeni, mogli bi za ovaj album reći da bi ga napravio Jovanotti da dolazi iz Istre, a ne iz Italije. Sličnosti ima dosta, ali ovdje ima ipak znatno više pjevanja nego kod talijanskog im kolege.

“Lažemo se (svaki dan)” otvara album i ujedno je najavni singl albuma. S njom se već lagano otkriva što očekivati u ostatku materijala jer ima tu synth podlogu koja je osnova melodije. Zarazan refren je tu, pa ne čudi što je baš ova pjesma odabrana da promovira album.

Kad govorimo o logičnostima, onda slijedi nova, a to je “Ljetna pjesma“. Ako zamišljamo neki ljetni hit za razbibrigu, onda možemo pomisliti na nešto poput ove skladbe. Tu dominira opuštajući tekst i luda glazbena podloga koja se ne libi otići i korak previše. Iz tog razloga, sve djeluje neodoljivo i pomalo šaljivo, idealno za ljeto s koktelom u ruci.

“Čekati čekati” je kulerska laganica, “Hereza z Galiole” je pomalo mistični komad u kojem izdominiraju odlični instrumentalni dijelovi te veliki refren (idealan reprezent modernog istarskog baladnog popa), “Pjesma iz D” vraća album u zaigranu plesnu notu, “Munida” je najviše eksperimentalna, “Paranoia, Paranoia Let Me Go” je disco punk hit, “Škifo people” istarski reggae, dok sve završava s ritmičnom “Mukalba“.

Album je dosta šarolik, ali je ujedno i fino zaokružen jer je jasno da Livio i Maer znaju što rade. Iako synthovi vode glavnu riječ, sve je fino upakirano, pa smo dobili jedan moderan pop album utjecajima uronjen u ’80-e, ali idealan za ovo današnje vrijeme kad je retro u modi. Možda je “Hereza” svojevrsni istarski odgovor na Valentina Boškovića, a možda i nije. Bilo kako bilo, ovo je jedan pravi ljetni album, pa jedina nelogičnost jest da je objavljen usred zime. Sve ostalo je na svom mjestu, simpatično i prpošno, idealno za čagicu.