Lenny Kravitz: Pozitivne vibracije i poznata kvaliteta

Prošlo je 30 godina od kada su Lenny Kravitz i njegova ljubav zavladali. Za one koji nisu veliki znalci ili im ovaj pokušaj fore nije jasan, prošlo je 30 godina od njegovog prvog albuma “Let Love Rule”.  Iako spomenuti album ima više godina od mene, jako dobro se sjećam Lennyjeve vladavine na MTV-u devedesetih, a najviše mrežastih topova i meni tada nepojmljivih frizura. Iako ga nije potrebno previše predstavljati, upravo su količina žanrova koji opisuju njegov glazbeni stil i činjenica da većinom sam svira sve instrumente za vrijeme snimanja ono zbog čega ću ga uvijek voljeti kao izvođača i umjetnika.

“Raise Vibration” je 11 studijski album i čini ga ukupno 12 pjesama koje “podižu vibraciju” svojim imenima i prije preslušavanja. Nije čudno ni to da je tema većine pjesama otpor prema politici ili okolini jer smo već navikli na njegov glazbeni aktivizam. Ostatak je naravno, ljubavne tematike jer je Lenny u svojim pjesmama do sada već pokazao i svoju romantičnu stranu.

U jednom od intervjua, Lenny je album opisao kao osobni “call to action” kroz koji provlači pitanja i izazove kako biti bolji i time utjecati na okolinu. Cilj mu je i ostale osvijestiti o razumijevanju i prihvaćanju sebe i ostalih, fokusiranje na zajednicu i kako što bolje i kvalitetnije proživjeti vrijeme koje imamo.

Cijelim albumom se proteže zarazan funk zvuk, a toliko je dominantan da se njegov dojam nije izgubio čak ni na baladi poput “Here to Love”. Ne zvuči balada funky nego ne uspijeva nadjačati prethodno postavljen dojam i atmosferu. Za tako snažan dojam su najviše zaslužne “Low” i “Raise Vibration” po kojoj je album i nazvan. Prva pjesma “We Can Get It All Together” iako ima snažno i motivirajuće ime, zvukom je ipak laganije najavila što nas očekuje. “Who Really Are The Monsters” simbol je spomenutog otpora i neslaganja s današnjom politikom. Osim što već i samo ime to sugerira, tekst jasno ukazuje na to. “The war won’t stop as long as we keep dropping bombs / Dropping bombs“. Iako pomalo izlizana tema, spomenuti refren je doista zarazan pa bi u teoriji poruka pjesme čak i mogla imati učinka.

Veliko iznenađenje bila je “Johnny Cash”, zbog svog pomalo psihodeličnog početka, lako bi mogla biti krivo svrstana u opus Pink Floyda. Nakon toga neočekivano otkrivamo da je u pitanju još jedna ljubavna pjesma za čiju inspiraciju je poslužila velika ljubavna priča Johnnyja Casha i June Carter. “It’s Enough” je još jedna prava soul poslastica za obožavatelje takvog zvuka. Ritam joj je sporiji i pomalo hipnotizirajući i to se odlično uklapa u drugu polovicu albuma. “5 More Days ’Til Summer” je ispala najslabija pjesma na albumu, iako sam po imenu očekivala nekako veseliju, funky stvar koja će zaista stvoriti dojam da ljeto nije završilo već da tek dolazi. Favorit albuma i “najzvučnija” pjesma je definitivno “The Majesty of Love”, a posljednja pjesma “I’ll Always Be Inside Your Soul” je uspjela album začiniti i s malo r&b zvuka koji se za kraj odlično uklopio.

Uvijek ću voljeti nostalgiju i retro atmosferu koju stvara Lennyjeva glazba. Iako mogu samo zamišljati kako je bilo u nekim prošlim vremenima, uvijek ću veliku pažnju pridavati glazbi koja ostavlja snažan dojam, budi pomalo nepoznate emocije ili se jednostavno na prvo slušanje osjeti neka velika pozadinska priča. Popularnost Lennyja Kravitza definitivno je oslabila posljednjih godina. Svijet preplavljaju neki “novi instrumenti”, elektronski zvukovi ili trap beatovi, ali Lenny i dalje radi glazbu za svoju vojsku obožavatelja. Nebitno jesu li u pitanju stari obožavatelji ili akvizicija novih, glazba koju stvara i dalje zvuči odlično i kvalitetno i to je ono što je najbitnije.