Kreće komercijalni pohod žestokih Talijana

Milan je u europi poznat po svojim nogometnim klubovima, po svijetu cure znaju da je to taj famozni ‘grad mode’, a glazbeni svijet zna da su se od tamo pojavili gothic metalci Lacuna Coil. Svoju prvu snimku izdali su još prije 8 godina, a ove godine objavili su svoj četvrti pravi album – “Karmacode“.

O albumu se jako puno pričalo, jer je prethodni “Comalies” iznenadio mnoge i utrnuo im put čak i do, europljanima dosta nedostupne Amerike, tako da je ovaj album već davno najavljen kao najveći domet cijele izdavačke kuće Century Media.

Album možda i nema takvu bombastičnost, jer je Lacuna Coil očito bila svjesna da je “Comalies” bio puni pogodak i slijedili su tu formulu, iako je album na kraju ipak ispao malo drugačiji. Neki će reći da su se dosta približili komercijalnom zvuku, ali kada uzmemo u obzir da su oduvijek bili pri vrhu takvog metala, onda se može reći da su oni taj zvuk i stvorili. Dakle, ovo je još uvijek ona prava Lacuna Coil.

Prvom pjesmom “Fragile” to su i dokazali. Pjesma je predstavila taj novi srednjoistočni štih na pjevanju koji je, čim se klavijatura priključila, prerastao u močnu ploču odličnog zvuka. Agresivniji muški vokal Andi Ferroa pokazao se prvi put na “To The Edge“, a “Our Truth” već smo imali prilike čuti, i to na soundtracku za film “Underworld: Evolution”. Pjesma nije najbolja na albumu i čak ima dosta sličnu melodiju kao i “Fragile”, ali se čuje odlično isproduciran bass i jedan od najboljih sporijih rifova na albumu.

Njima svojstvene balade ovdje su “Within Me” i “Without Fear” koja je, unatoč imenu, velikom većinom na njihovom materinjem talijanskom jeziku. Dalje se vidi da su, iako Andrea nije neki posebno dobar pjevač, pokušali forsirati muške vokalne dionice, jer im je očito dosta reputacije koju imaju zadnjih godina.

Naime, na jednom zajedničkom promo slikanju za album, muški dio benda je jednostavno zamoljen da pričeka vani, dok fotograf slika prelijepu Cristinu Scabbiu. Očito omalovaženi, odlučili su ipak dokazati da Lacuna Coil nije prateći bend njihovoj manekenskoj pjevačici.

Žešće i ritmične pjesme obilježile su drugi dio albuma, pa se ističu “Fragments Of Faith” i dosta djetinjasta i hitoidna “Closer” za koju mi je čudno što nije našla mjesto negdje pri početku albuma. Album su zatvorile “Game” s totalnim nu-metal Sevendust rifom i nelogična obrada “Enjoy The Silence” od Depeche Mode. Malo mi je čudno što su se odlučili obraditi upravo tu pjesmu, jer su se mogli puno bolje potruditi u odabiru. Ta pjesma često se čuje iz pojačala mnogih bendova, a ovdje nije odsvirana ništa spektakularno, ali se ističe opet odličan zvuk.

Možda će upravo takva pristupačna produkcija biti trn u oku starim fanovima, ali opet ponavljam sa su oni jedni od tih koji su izmislili takav zvuk i koji su bili temelj za mnoge melankolične bendove sa pjevačicom.

Nije album nešto posebno inspirativan, i mislim da je lošiji od “Comalies”, ali i dalje ostaje činjenica da je Lacuna Coil najbolji žensko-vokalni metal bend. Uz ispriku pjevaču, koji se mora pomiriti da će uvijek biti u sjeni. I to zasluženo.