Kralj se vratio… narod nije prezadovoljan!

Robbie Williams je bio kralj, kralj kao što su to nekad bili Elvis Presley ili Michael Jackson. Bilo mu je dozvoljeno sve, barem je on to mislio, ali je uvidio da se gadno prevario… Ovo je priča o Robbieu Williamsu, njegovom usponu, padu, usponu, padu… i ponovnom uspjehu?!

Karijeru je započeo još kao klinac u jednom boy-bendu pod imenom Take That gdje je većinu vremena plesao na lake note. Kad mu je to dojadilo, pobjegao je od njih, a niti oni sami nisu još dugo potrajali. Solo karijera mu nije dobro započela, nakon singla “Freedom”, albuma “Life Thru A Lens” i pjesama s njega “Old Before I Die”, “Lazy Days” i “South Of The Border” još uvijek ga je malo tko primjećivao i računao na njega, ali tada se dogodio singl “Angels” s kojim je pokorio svijet. Ne znam što je menadžment radio kada nije ranije uvidio potencijal ove pjesme koja je postala jedna od najvećih u zadnjih 20-ak godina…

Svakim daljnjim albumom slava Robbie Williamsa se povećavala, ali i mnogobrojni problemi uvjetovani velikom konzumacijom droge i alkohola, a povremeno i kocke što se s vremenom samo povećavalo. “I’ve Been Expecting You”, “Sing When You’re Winning” i “Escapology” su potvrdili Robbiea kao najveću europsku zvijezdu s nizom hit-singlova koje rado i danas slušamo, a u međuvremenu se i poigrao s klasicima na “Swing When You’re Winning”…

Tada se jasno moglo vidjeti da ga je slava počela opasno udarati u glavu, posvađao se s glavnim tekstopiscem Guyom Chambersom, pojačavali su se ovisnički problemi, počeo je gotovo svakodnevno razgovarati s vanzemaljcima i pretjerano eksperimentirati sa zvukom jer je smatrao da će fanovi sve popušiti, ali na svu sreću nisu.

Već “Intensive Care” je pokazao znatno odsklizavanje, dok je posljednji “Rudebox” vjerojatno najveće razočaranje u povijesti britanske glazbe što se odrazilo na prodaju albuma, kritiku, slušanost… Blago rečeno, “Rudebox” je bio čisti promašaj, odnosno katastrofa.

Sam Williams je shvatio da je pretjerao u svemu pa se lagano počeo odmarati i razmišljati kako dalje. U međuvremenu su se njegovi dečki iz Take That ponovno okupili i poharali Otok, pa se cijelo vrijeme pokušao ukrpati k njima. Budući da su još uvijek neke ratne sjekire u zraku, bilo je vrijeme da se prihvati posla na novom albumu, tako da ga svi ubrzo ne zaborave.

Najvažnija je stvar da je za “Reality Killed The Video Star” vratio Guya Chambersa i pridodao mu ‘zvjezdanu’ ekipu (poput Marka Ronsona, Trevora Horna i sličnih) što je nagoviještalo da se vratio u punu formu s početka karijere s idealnim ljubavnim pop pjesmama.

Nakon prvog preslušavanja, postaje jasno da je ovaj album prepun kompromisa. Jednim dijelom album se vraća najsvjetlijim Williamsovim momentima, odnosno pop pjesmama koje će pobuditi velike mase na ponovno oživljavanje zvijezde zvane Robbie, dok je druga strana medalje daljnje kopanje po ’80-ima. u nadi da će pronaći svoj djelić kreativnosti i inovativnosti, tako da je “Reality Killed The Video Star” svojevrsni ‘best of’ svih utjecaja na prethodnih sedam studijskih albuma, počevši od “Life Thru A Lens” do “Rudeboxa“.

Uvodna “Morning Sun” je gotovo tipična Robbieva pjesma od prije desetak godina, klavirska balada ukrašena orkestracijama s dramaturškom interpretacijom, najavni singl “Bodies” miks “Feela” i “Rudeboxa”, posljednjih uspješnih hit-singlova, dok je u “You Know Me” uključena i malo šlagerska atmosfera te je ta pjesma gotovo siguran zicer za povratak na vrhove top-ljestvica.

“Blasphemy“, sanjiva “Deceptacon“, “Won’t Do That” i minijature “Somewhere” i “Morning Sun (Reprise)” su pop laganice, u “Do You Mind?” se rockerski rasplesao, “Last Days Of Disco” je novi ‘zabrijani’ Williams budući da pjesma zvuči kao loši Pet Shop Boysi, a slična je situacija i sa “Starstruck” u kojoj nalikuje na Georgea Michaela, “Difficult For Weirdos” je rani disco pomiješan sa zvukovljem prvih kompjutorskih igrica, dok je “Superblind” pjesmica koja fino upotpunjuje album.

Za kraj treba reći nekoliko suvislih rečenica da bi se upotpunila cijela priča o novom, toliko dugo očekivanom albumu Robbie Williamsa. “Reality Killed The Video Star” je dobar album, ali i ništa više od toga. Vidi se da više toliko ne brije na spiku s prošlog albuma, što je dobro, ali njegove balade više nemaju tu snagu i karakter kao što su imale npr. “Angels”, “She’s The One” ili “Eternity”, kao da se s vremenom izgubila kemija Williams-Chambers.

Već singl “Bodies” je pokazao da će se Williams lakoćom vratiti na tron najpopularnijeg zabavljača pop glazbe, ali je pitanje koliko će dugo to potrajati, budući da album u cijelosti ipak nije toliko jak, kao neki prijašnji. Miks balada i diskoidnih pjesama je sve slabiji kako album odmiče kraju, ali i dalje zadovoljava pojam pop album. Robbie sjedni, dobar, tri.