S obzirom da mi nikako ne odgovaraju lipanjski datumi u Puli, a bilo je krajnje vrijeme za ponovni koncert Robbie Williamsa, sasvim je jasno da je dobitna kombinacija ispala u vidu jučerašnjeg koncerta u Beču.
Moja priča s Robbiejem je zapravo jednostavna… Nikad nisam volio Take That, kaver “Freedom” mi je bio iritantan (kao i većina kavera), “Old Before I Die” i “South of the Border” zaboravljivi singlovi, dok “Lazy Days” upravo britpoperski ‘lazy’… Nakon toga, svaki moment do albuma “Escapology” bio je fenomenalan, tu je rastao sve više i više (kako u popularnosti, tako i u mojem srcu). “Intensive Care” bio je prvi odsklizanac, “Rudebox” album kojeg želim izbrisati iz svoje memorije, ali nikako ne uspijevam (vjerujem da i on ima slične stavove, s obzirom da iznimno rijetko svira nešto s tog albuma), a nakon toga su me pogodili neki singlovi, prvenstveno blesava “Candy”, te emocijalno predivna “Love My Life”.
Taman kad sam počeo ‘gubiti vjeru’ u njega, pojavio se na Maksimiru, te sam tada bio jednostavno opčinjen njegovom zabavljačkom notom koja je kišnu večer pretvorila u jednu magičnu noć. Tadašnja djevojka, a sadašnja žena, pred koncert me pitala zašto idemo, a ja sam joj rekao da mi vjeruje, da će sigurno pjevati većinu pjesama… Ne samo da smo pjevali, vratili smo se toliko puni emocija da sam situaciju morao ponoviti par godina kasnije na stadionu u Beču. Tad mi je djelovao malo nezainteresirano, kao da ‘odrađuje posao’, iako je sve bilo i više nego profesionalno odrađeno.
Zašto sve ovo pričam? Zato jer je ovo bio njegov najbolji koncert koji sam pohodio, kao da je konačno posložio sve kockice u glavi i doslovno živi “Love My Life”. A kako i ne bi kada je postigao sve što je trebao (i mogao!) u životu, te nakon 30+ godina karijere i dalje puni velike dvorane i stadione. Tako je bilo i u Wiener Stadthalle dvije večeri zaredom. Ali, ‘ajmo krenuti od početka večeri…
Jučerašnji koncert otvorili su Lufthaus. Lufthaus su dvojac Tim Metcalfe i Flynn Francis, te njihov ‘imagionarni’ prijatelj Robbie Williams. Iako već duže vrijeme surađuju (od albuma “Take the Crown”), na projektu Lufthaus Robbie ‘posuđuje’ vokal na mnogim pjesmama. U realnosti to izgleda ovako, jedan od njih (Tim ili Flynn) udari tipku na mikseti, pa zatim počnu skakati i plesati, dok s velikog walla RW pjeva. Kad ne pjeva on, pjeva netko od njih dvojice. Sve je to nabijeno elektronskim beatovima, vjerojatno spada u domenu ravea, a da su bili nakon RW koncerta, sigurno bi bio pravi party. Ovako je ispalo nabrijano zagrijavanje. Iznenađujući izbor, ali, rekao bih, nimalo loš.
U 20:38 na scenu uletava Robbie s mnogobrojnim bendom i plesačicama. Već utabanim uvodom za ovu turneju, krenuo je s “Hey Wow Yeah Yeah” i “Let Me Entertain You”. Tu se već osjetila jedna stvar koju sam primjetio i u ponedjeljak. Ja jednostavno više ne poznajem ‘bečku publiku’. Uvijek suzdržani, a i na Gizzardima, i sad na RW su bili ludi, ono, pozitivno ludi, pjevali, plesali, mahali rukicama… Kad je došla “Monsoon”, to se još i bolje osjetilo… Već tada je bilo jasno da će ovo biti večer za pamćenje (jel’ se može očekivati nešto manje od njega?).
Najbitnija priča ovog koncerta je upravo sama priča (hitove znamo svi, zar ne?!). Iako je i prije mnogo pričao, sad ima jasnu priču tijekom cijelog nastupa. Kako je nevjerojatno komičan (nekima je to zasigurno iritantno jer voli provocirati druge, ali i sprdati se sam sa sobom), tako to djeluje kao stand-up komedija uz popunjeno vrijeme s glazbom. Rekao bih, idealna kombinacija! Kad pričamo o tome, Robbie je negdje na pola puta između Balaševića i Amande Palmer. Dok je Balašević uvijek pričao svoje šarmantne priče pune homora, Amanda govori sve svoje najintimnije probleme.
Robbie je puno toga prošao, pa sad otvoreno govori da je bio na ’76 odvikavanja od opijata’, da nije popio kap alkohola više od 20 godina, da se dugo vremena borio s depresijom jer je prerano došao na naslovnice svih magazina (imao je tek 16 godina kad je ušao u Take That!)… S druge strane, zamrzne svoju golu guzicu na velikim videozidovima iz prvog spota tog boy banda, priča na zabavan način cijelu povijest njega tamo (zato i dobijemo kaver “The Flood” i Oasisov “Don’t Look Back in Anger”)… Generalno, ne želim previše otkrivati jer za tri mjeseca nešto slično slijedi kod nas.
Ipak, najjači moment koncerta bio je pred sam kraj, pred neizostavnu “Angels”. Tu je ogolio dušu do kraja pričajući o svojoj depresiji, pa kako jedan dan postane tjedan, tjedan postane mjesec, mjesec postane godina, godina postane dekada, a dekada postane dvije i pol dekade… Taj monolog trajao je skoro 5 minuta (po mojoj slobodnoj procjeni) i vjerujem da smo svi zajedno plakali s njim koji nije mogao suzdržati suze u očima. Kaže da su ga spasili žena (i njegovo četvero djece), te publika poput ove u Beču. Vjerujem mu! Isto tako vjerujem ono što sam i gore napisao, da je konačno u fazi “Love My Life”, a ne da ga opterećuje što drugi (eventualno) misle o njemu. Iz njegovih iskustava, svašta možemo naučiti…
U gotovo dva sata (možda je nedostajala tek koja minuta da ispuni 2 sata), dobili smo pravi spektakl. RW je ponovno pokazao da je zabavljač kakvi se rijetko rađaju, sve mu polazi za rukom, te publiku drži na dlanu tijekom cijelog nastupa. A kako i ne bi, kad je tijekom te karijere nanizao toliko hitova da što god odsvira, vjerojatno bi bilo podjednako dobro. Ok, šalim se, “Rudebox” i dalje treba preskakati troskokom.
Ne znam jesam li jučer bio na stand-upu, koncertu ili ‘duhovnoj obnovi’, ali danas, iako sam neispavan, osjećam se fenomenalno, jer mi je jednostavno trebalo te pozitivne energije koju ovaj engleski šarmer ima.
