Kovači amorfnog neba

Finski heavy-metalci Amorphis svojim su devetim albumom “Skyforger” ponudili malo remek-djelo konceptualnog karaktera skovanog prema jednoj od tema nacionalnog epa i dosad najmelodiozniji album u kojem se i dalje prepoznaje, ali ne ponavlja izvoran zvuk iz prve postave benda.

Kalevala, nacionalni finski ep, i ovoga je puta glavna inspiracija Amorphisu koji su uz pomoć ekscentričnog finskog konceptualnog umjetnika Pekke Kainulainena preveli stihove Kalevale u složene simbolične tekstove ispripovijedane u prvom licu arhetipskog kovača Ilmarinena koji uspijeva iskovati svaku zamisao, ali vječno je proklet po pitanju ljubavi i tragična ga kob neprestano prati.

Amorphis ovdje genijalno koristi svoje vještine iz kovnice finskog metala i tragičnu nit provlači kroz daleko najmelodiozniji album u karijeri na bljedunjavom, ali primjetnom tragu EtoS-a.

Ilmarinena utjelovljenog glasom Tomija, frontmena kojem je ovo treći album s bendom, portretira se kroz nježne vokalne dionice redovito suprotstavljene dobro poznatom urliku iliti growlu. Isto raspoloženje ilustriraju dionice od nešto rjeđeg progresivnog metala (“Sky Is Mine“), preko symphonica do power dionica poput “From The Heaven Of My Heart“, savršeno sinkroniziranih s Tomijevim glasom. Korijenje i početke u death metalu ponovno pokazuju na najžešćoj “Majestic Beast” fokusiranoj na dubokom growlu i gitarskim distorzijama.

Svoju rafiniranu melodioznost Amorphis postižu finom kompozicijom cjelokupnog albuma pravilno izmjenjujući ritam i tempo, postižući gotovo neprimjetne oscilacije potrebne za dinamiku. Pritom pripomažu klasični instrumenti poput klavira ili flaute, odnosno moderni bas i električna gitara te, ponovno, zavidan raspon pjevačeva vokala. Specifičan kratak interludij u svaku pjesmu i dalje je adekvatan element koji uvodi slušatelja u svaku novu epizodu Ilmarinenova života, a obilježen je folk dionicama koje izvan konteksta mogu funkcionirati bez metala kao žanra.

Zanimljiva karakteristika finskog metala, a analogno i Amorphisa, jest spretno zaobilaženje patetike i samosažalijevanja u ovakvim lirskim pothvatima, što najbolje potvrđuju stihovi naslovne “Skyforger“: ”I forge my wisdom / Into an arc surrounding all / I forge my heartbeat / To a dome all heavens wide” s namjernim ili slučajnim blagim odjekom divnih metafora Jamesa Joyca, ali i ne i sitni klišeji: ”Darkness was my light / muteness was my tongue /death was my life” prikriveni onim istim growlom.

“Skyforger” nasljeđuje “Silent Waters” nakon dvije godine, ali svojom svježinom i dinamikom te bogatom produkcijom ostavlja ga na drugom mjestu uz potvrdu da je ovim Fincima promjena vokala bila krucijalna, a Tomi Jousten zadovoljava sve kriterije.