Korak naprijed, nazad dva

Raspadom Laufera hrvatska je glazbena scena osiromašena za jedan veliki bend i definitivno je ostala uskraćena za nekoliko velikih albuma. Pojavom Damira Urbana kao samostalnog izvođača ista je scena obogaćena za dva velika, čak bi se moglo reći, revolucionarna albuma, pa je ravnoteža nekako ponovno uspostavljena. Objavivši album “Otrovna kiša” 1996. godine, Damir Urban svoj je comeback na hrvatsko glazbeno tržište zapečatio i osvajanjem nekoliko Porina.

Poigravši se s ritmovima trip-hopa, otvorio je domaćoj glazbi sasvim nove horizonte i niste se trebali baš previše kužiti u glazbu da biste shvatili kako će posljedica svih njegovih budućih eksperimentiranja u studiju biti albumi zbog kojih domaća scena nikada više neće biti ista.

Dvije godine nakon svog prvog solo albuma izdao je i drugi, “Žena dijete”, i ne znam bi li bilo ispravno tvrditi kako je taj album nadmašio sva očekivanja publike, ali uspjeha kojeg je albumom postigao mislim da se uplašio i sam Urban. Naravno, nakon dva albuma zbog kojih je morao isprazniti čitavu vitrinu kako bi imao gdje smjestiti sve nagrade koje je zasluženo pobrao, očekivanja su postala možda i prevelika.

Dvije, tri godine pauze između izdavanja albuma u glazbenom svijetu se uvijek smatralo nekom normalom, ali svaki period glazbene šutnje duži od toga, kritičari su dočekivali na nož. U ovih šest godina od kada je neko njegovo autorsko djelo posljednji put ugledalo svjetlo dana, Urbanovo se ime i prečesto pojavljivalo u kontekstu nagađanja o mogućim problemima s inspiracijom. Što je bio stvarni problem toliko dugog izbivanja sa scene, vjerojatno nećemo i ni ne trebamo saznati. Ipak, inspiracija mi se ne čini kao jedan od mogućih problema, budući da je već svima poznato da je Urban jedan album u međuvremenu i snimio, ali je dugo najavljivani “Merkur” završio u smeću umjesto na policama CD shopova.

Treći samostalan album, “Retro <<” , samim bi svojim naslovom mogao sugerirati korak u glazbenu prošlost, ali recikliranje glazbenih stilova nikada nije bila Urbanova ‘furka’. “Retro <<” je album na kojem je najjači adut Urbanov zaštitni znak – njegov neponovljiv vokal, zbog kojeg stihovi koji vam inače možda i ne bi ‘sjeli’, zvuče kao nešto najljepše što ste u posljednje vrijeme imali prilike čuti. Možda ipak malo ‘tvrđi’ nego prijašnja dva albuma, treći je album ipak tipično ‘urbanovski’ i nema tu nekih velikih iznenađenja. A to je, nažalost, i najveći nedostatak “Retra”.

Iznenađenje i inovativnost su upravo ono što se već šest godina od Urbana ustrajno očekuje, a što su očekivanja veća, poznato je da su to veća i razočaranja. Razočarani će, čini mi se, ipak biti samo oni koji se nikad nisu mogli pomiriti sa činjenicom da je ljepota neponovljiva, jer u različitim okolnostima i sama ima drugačiji učinak. “Otrovnu kišu” i “Ženu dijete” nije moguće ponoviti jednostavno zato što se, od vremena njihovog izdavanja, u hrvatskoj glazbi mnogo toga promijenilo. Za veliki dio promjena zaslužan je upravo Damir Urban.

Ono što mene ne prestaje mučiti je pitanje bi li se “Merkur” bolje uklopio u ovu trijadu ili je njegovo ‘pohranjivanje’ u recycle bin ipak bila pametna odluka?