Klinika Denisa Kataneca: Zašto se ne zabavljaš?!

Počet ću ovu recenziju vrlo nepopularno, isključujućim faktorom za (vjerojatno) dobar dio slušateljstva. Da, Denis Katanec i dalje pjeva onako posebno, kao malo koji pjevač/izvođač. To ‘meketanje’ jest čudno, netipično pa ako niste spremni na tako nešto, najbolje preskočiti “Jada Jada”. Ako ste hrabri(ji) i spremni za drugačije stvari, otvorite širom vrata jer Klinika će rado ući i oduševiti vas, baš kao što je i mene.

Moram priznati da sam do ovogodišnjeg MENT-a i ja spadao u tu kategoriju ljudi kojima spomenuta boja glasa i način pjevanja nikako nisu odgovarali. Ipak, činilo mi se da Katanec radi predobru glazbu da bi izvedba vokala mogla toliko iziritirati. Sad više ne znam jel’ se nešto u njegovom vokalnom izričaju promijenilo ili se moje uho nakon desetaka godina konačno naviklo na takvu interpretaciju, ali konačno mi je sve sjelo na svoje mjesto i počinjem shvaćati mnoge koji godinama hvale rad (i upravo tu posebnost) frontmena.

Klinika Denisa Kataneca je službeno nastala prije dvije godine, iako su svi članovi benda već godinama s nama iz raznih drugih grupa. Sam Katanec ima cijeli niz izdanja iza sebe, ali s novim bendom/formacijom je htio napraviti nešto novo, jer ga glazba najbolje liječi. Ime benda je došlo samo po sebi, a sad i prvi album pod tim imenom. Mislim da nema nekog smisla nazivati “Jada Jada” debi albumom i Kliniku kao debitantima, kad su s nama već toliko dugo…

Ako ulazimo u glazbeni dio njihove muzike, sve mogu sumirati u dvije riječi, jer ovo doista jest sva poanta ‘indie rocka’. Kroz album možemo protkati mnoge elemente američkog i britanskog indie rocka, ali rekao bih i hrvatskog, ponajprije Pipsa. Znači, ima tu velikih refrena kao kod britpopera, ima tu mračnosti jednih Willard Grant Conspiracyja, ima tu… Mah, najbolje sumirati u par riječi… Jasno je da su Katanec i ekipa slušali mnogo alternativne glazbe koja ih je usmjerila u ovo što danas nude.

Što se tiče tekstualnog dijela, tu se svakako mogu složiti s dijelom press materijala u kojem je sumirano da je ‘”Jada Jada” eksplozivna mješavina emocija svih boja’. Kako album odmiče, tako stvarno dobivamo sve emocije i time ime ‘Klinika’ još više dolazi do izražaja. Denis je ponudio sebe na pladnju, priča sve što mu se vrzma po glavi, ponekad to zapakira u ‘čudniji celofan’, ali to je to što bend želi ponuditi – specifične vokale, tekstove i melodije. Takvu kombinaciju specifičnosti rijetko se viđa, što može biti dobra i loša stvar za bend, jer naši ljudi nisu naviknuti na ‘drugačije’.

Najavni singl “Zvijezde” otvara album i tu dolazimo do onog ključnog momenta u kojem morate odlučiti prihvatiti ‘drugačije’. Tu se već osjeća taj specifičan vokal (obećavam, ovo je zadnji put da koristim riječ vokal u ovoj recenziji) koji kroz nekoliko levela nosi pjesmu, dok ostatak ekipe radi vrlo kreativnu buku kakve ćemo se još naslušati na albumu. Solidan i zanimljiv početak, iako sve što slijedi nadmašuje “Zvijezde” (ako bi se mene pitalo)…

“Grlilice” započne kao neki srednjovjekovni folk komad, da bi ubrzo sve sjelo u kalup lepršavog indie rocka, a iza nje slijedi “Digresija na Zeku II” koja je vrhunac albuma. Cijelo životinjsko carstvo je ubačeno u ovu kompleksnu pjesmu koja ima hrpetinu prijelaza i melodija, pa kad sam ranije rekao da ima i Pipsa u novoj Klinici, tad sam prvenstveno mislio da ovaj komad koji zvuči kao da je nastao na albumu “Bog”. Nakon ove pjesme, “Jada Jada” jednostavno teče besprijekorno, pa postavljaju i odlično pitanje ‘Zašto se ne zabavljaš?!’.

“Patkica” je prava britpop himna, vjerojatno najstarija pjesma “Pejotl” je oživjela u novom ruhu, “Huka” je raskošna i iznimno radiofonična, “Završni pad V.S.” je pomalo repetitivna i najbrža, “Balans/Crv” i “Mala snaga II” su nešto mračnije (lirički i melodijski), a finale pripada vrhunskoj “Kapilare” i epskoj “Prijateljstvo II” koja ima dugačak outro kojim se odlično zatvara album.

Pomalo čudna vremena očito utječu i na moj glazbeni ukus pa sam tako spremniji prihvatiti različite stvari. Klinika Denisa Kataneca nikako ne bi trebala biti u tom društvu, ali očito je moja dosadašnja percepcija o njemu bila sasvim drugačija. Ovako u bendovskoj formaciji zvuči neodoljivo, zavodljivo, vrhunski… Svaka nota je na svom mjestu i sve je uklopljeno baš onako kako treba, te se ne bi smjelo u nijednom segmentu mijenjati, jer tada to više ne bi bilo to.

Često kritičari traže osebujnost kod izvođača jer ‘svi novi zvuče isto i bezlično’ pa kad se dogodi netko karakterističan, onda je lakše proglasiti da ‘mekće i zavlači’ i tako potencijalno propuštamo velike stvari. A “Jada Jada” jest jedno veliko izdanje, jedno od najvećih proteklih godina…

I zato bih za kraj ponovio ključan stih ‘Zašto se ne zabavljaš?!’ jer treba pronalaziti lijepe momente i u malim stvarima, pa tako one postanu velike, a sve loše se zaboravlja… Ljudi, zabavite se, u ovo vrijeme kriza i recesija to će sada biti najvažnije, a ovih 50 minuta će vam svakako pomoći u tome.