Klinika Denisa Kataneca “Kao zao kor”: Uvrnuto drugačije

Nakon ‘lutanja’ u raznim formama i formacijama, prije par godina Denis Katanec je pronašao svoju formulu, te jednostavno otvorio kliniku i sve je odjednom kliknulo na svoje mjesto. Uskoro je stigao i album prvijenac Klinike “Jada, Jada” koji je mahom pobrao odlične kritike. Ali kritika za ovu priču i nije toliko bitna jer kritika često hvali mnoge izvođače koji na kraju sviraju pred 20 ljudi (u Zagrebu), ali s Klinikom to nije slučaj jer iako je to vrijeme bilo vrijeme pandemije, Klinika Denisa Kataneca postala je pravi mamac sa sve mnogobrojnijom publikom sa svakim sljedećim nastupom.

Prošlo je dosta vremena od albuma, pa je bilo vrijeme za novi koji je nedavno izašao. Ako ste se navukli na “Jada, Jada”, kao npr. ja, vjerojatno ste s nestrpljenjem čekali što novo imaju za ponuditi. Najavni singlovi su ponovno bili odlični, a sad kad je “Kao zao kor” i vani, možemo im ponovno stisnuti ruku i klimnuti glavom u stilu ‘bravo, ovo je (ponovno) odlično!’.

Nisam htio čitati nikakve recenzije ovog albuma prije preslušavanja i pisanja, ali eto, prijatelj Flomič mi je podijelio recku iz Jutarnjeg, pa sam silom prilika pročitao samo naslov kolege Dragaša ‘Da ovaj kantautor pjeva upola dobro koliko zanimljivo piše, Klinika bi bila kandidat za album godine’. Mogu ga razumjeti jer i meni Katanecov vokal nije funkcionirao do pojave Klinike, ali u ovakvoj zvučnoj kulisi, moje je mišljenje da nijedan drugi vokal ne bi dovoljno istaknuo te pjesme. Ovo je jednostavno cjelovita slika jednog autora koji je dugo živio na marginama, da bi mu se sad sve konačno posložilo. Ili se to barem naizgled tako čini…

Možemo napisati kartice i kartice teksta o Katančevom meketanju, ali to je njegov zaštitni znak i da pokuša drugačije pjevati, osjetilo bi se da nije do kraja iskren, pa zato je bolje da bude ‘potpuno svoj’ nego da radi kompromise u nadi za kojim fanom više. “Jada, Jada” pokazala je da je na pravom putu, a siguran sam da će “Kao zao kor” nastaviti tu priču, priču u kojoj Klinika radi još nekoliko velikih koraka prema naprijed.

S Dragašem se u potpunosti mogu složiti u ovom dijelu da je Katanec jedan od najzanimljivijih autora što se tiče pisanja pjesama. Tu nema dileme, njegove pjesme jesu višeslojne, melodični savršene s mnogim prijelazima koje podsjećaju na najjače momente britpopa, a sve je ipak ostalo u domeni nekog psihodeličnog folk rocka. Kad tome nadodamo da su tekstovi često u suprotnosti s atmosferom melodija, jasno je da ovdje imamo lika koji zna što radi, voli se zajebavati i pri tome uspijeva isporučiti ono najvažnije, a to su odlične pjesme koje iznova moramo slušati.

Kad vidimo svu tu ekspresiju u glazbenom dijelu u kojem dominira svaki član benda (Karlo Cmrk na basu, Brane Norac na električnoj gitari i back vokalima, Vinko Vujec na bubnjevima), bilo bi šteta da vokalne dionice budu tek nešto ‘obično’. Zato sam mišljenja da je Klinika baš ono nešto posebno što do sad nismo imali i da ne bi trebalo baš ništa mijenjati jer to je upravo onako kako bi i trebalo zvučati, uvrnuto drugačije!

Lagana akustara nas uvodi u album, te pjesma uskoro dobiva bendovsku strukturu i Denisov vokal. To znači da je krenula “Ušća”, jedna vrlo emotivna stvar koja je pomalo iznenađujuće stavljena kao prva. Da presjeku tu melankoličnu psihodeliju, do nje je postavljena briljantna ‘rokerica’ “Srećko iz zemlje Trećeg svijeta” koja je već ranije objavljena kao singl.

S već takvim uvodom, jasno je što se može očekivati u ostatku materijala jer takve suprotnosti su upravo sva poanta ovog benda koji adrenalinski napucava pjesme koje potom jednostavno traže nova slušanja i preslušavanja…

Ovaj album je opet savršeno posložen i teško mi je nešto izdvajati jer ne bi bilo fer da otkrijem sve. Ponavljam, ovo je jedno neuobičajeno glazbeno iskustvo koje je odlično upravo zbog svih tih svojih specifičnosti. Ako do ovog trenutka ipak još uvijek imate neke dvojbe, preslušajte još jedan raniji singl “Vampiri” koji najbolje opisuje što Klinika nudi na ovom albumu.

Klinika Denisa Kataneca nešto je najbolje što se dogodilo našoj sceni proteklih godina. Iako Denisa znamo već godinama, ovdje je ipak pomaknuo granice svojeg stvaralaštva i sad je vrijeme da to i kapitalizira. Albumu “Kao zao kor” jedino nedostaje faktor iznenađenja kakvog je imao “Jada, Jada”. Tada je sve bilo novo i drugačije, a sad smo očekivali velike stvari. Mnogi autori bi poklekli u takvoj situaciji, ali se jasno vidi da ovi dečki nisu klinci, već odrasle, iskusne i zrele osobe koje točno znaju isporučiti ono što im se u glavama vrzma.

Toplo preporučujem da odvrtite ovaj album na najglasnije i jednostavno uživate u ovih 11 skladbi koje su predivne, moćne, autorski zrele i interpretacijski drugačije. Ja se prijavljujem u ovu ‘kliniku’, nema druge opcije…