Klaustrofobična ljepota

Thom Yorke je vrlo netipična i karizmatična pojava na svjetskoj glazbenoj sceni koja je u zadnjih petnsestak godina ostavila snažan dojam svojim vokalom i načinom pjevanja. Kroz filter njegovih glasnica (iako ponekad zvuči kao bezrazložno cviljenje) besmislenost, otuđenost i tjeskoba kao nuspojave modernog doba poprimaju realne konture.

Koliko je utjecajan, između ostalog se vidi po brojnim izvođačima (koji me sve više iritiraju) koji ga bezuspješno pokušavaju imitirati. Pošto je Radiohead jedan od najzanimljivijih bendova koje sam imao prilike ikad čuti, s nestrpljenjem sam iščekivao njegov album prvijenac.

Yorkeova fasciniranost elekronskom glazbom seže još od “Amnesiaca” i “Kid A”. Oba albuma (iako ih kao neki ne smatram totalnim promašajem) su ne jedan, već nekoliko koraka unazad u odnosu na već kultni “OK Computer”, i pitanje je motiva izdavanja solo albuma. Yorke kaže: “U bendu sam otkad sam završio školovanje, nikad se nisam usudio napraviti nešto svoje jer sam mislio da neće biti dovoljno dobro, i zanimalo me kakav je zapravo to osjećaj”.

Produkt skupljene hrabrosti je album pod nazivom “The Eraser“. Stvaralaštvo Radioheada (pod utjecajem ‘No logo filozofije’, Johna Lennona, rada Noama Chomskog itd.) ima snažnu političko/društvenu dimenziju, koju je nemoguće odvojiti od njihove glazbe. Pa tako i “The Eraser” nije iznimka.

Kad bi pomiješali klautrofobičnost, mističnost, emotivnu hladnoću uz povremene izljeve bijesa dobili biste atmosferu koju izaziva ovaj album. Prilično čudna kombinacija. Iako neki albumi Radioheada imaju ove elemente, kod ovog albuma je to mnogo jače izraženo, pogotovo klautrofobičnost i emotivna hladnoća.

Nedavno sam pročitao knjigu koju je napisao francuski pisac Michel Houellebecq u kojem opisuje moderno društvo. Prilikom čitanja stvara se približno uvrnuta atmosfera. Današnjem svijetu su potrebni ljudi koji su senzibilizirani na te moderne nuspojave, čega je Yorke očito svjestan.

Nakon što nekoliko puta preslušate album imate osjećaj da ga je napravio sam u svojoj sobi sjedeći za računalom, oboružan slušalicama, mikrofonom i olovkom u ruci za vrijeme nekog hladnog zimskog dana. Zvukovi su dosta sintetički, oštro odrezane dionice klavira i gitare koje se repetitivno ponavljaju, hrpom raznih efekata, uz istovremeno istraživanje kranjih mogućnosti svojih glasnica.

Pjesma “Black Swan” bi se vrlo dobro uklopila u “Amnesiac”, dok djelovi nekih pjesama podsjećaju na mističnost koju je imao “Hail To The Thief” (“Cymbal Rush“, “The Clock“), ali uglavnom ovaj uradak je vrlo dobro zaokružena cjelina koja se ne oslanja previše na ostavštinu matičnog benda.

Sve u svemu poigravanje elektronikom se isplatilo, a Thom Yorke dokazuje da je čovjek orgomnog potencijala koji nam u budućnosti ima još mnogo toga za reći.