The Smile “A Light For Attracting Attention”: Odličan novi album… Radioheada

The Smile “A Light For Attracting Attention” recenzija. Preslušaj album na bandcampu.

“Što je u imenu? On što ružom zovemo pod drugim imenom isto bi mirisalo”, upozoravao je davno Shakespeare na zamke i ograničenja jezičnog imenovanja u svom najpoznatijem dijelu “Romeo i Julija”. Usto, Radiohead su za soundtrack Luhrmannove ekranizacije istog donirali svoje predivne “Talk Show Host” i “Exit Music (For a Film)” još davne 1996., pa kako drukčije započeti priču o The Smile, koji nisu Radiohead imenom, ali svime drugim jesu?
Supertrojac pod tim imenom čine, naime, Radioheadovi Thom Yorke i Jonny Greenwood, kao i Tom Skinner, bubnjar hvaljenog jazz kvarteta Sons of Kemet, koji usto voli i istraživati elektronsku glazbu pod pseudonimom Hello Skinny, a koji je jedini kojeg ovdje treba posebno predstavljati. Njihov debi nastup streamao je Glastonbury lani taman negdje u ovo vrijeme, a sve što je nakon toga uslijedilo u smislu pretpromocije njihovog debi albuma “A Light For Attracting Attention” vodilo je samo jednom zaključku i pitanju: zašto ovo nije objavljeno kao deseti album Radioheada? Greenwood i Yorke, kako sami kažu, htjeli su za vrijeme pandemije zajedno raditi i pozavršavati neke pjesme, a dodatak Toma Skinnera, uz svo dužno poštovanje, čini se više kao praktičan potez negoli element koji bi ih mogao na neki način značajnije udaljiti od estetike Radioheada. Album to u potpunosti potvrđuje – Yorke i Greenwood premoćan su songwriterski par da bi ih bilo tko mogao pomaknuti iz orbite, a Radioheadovoj ritam sekciji ionako nikada nije trebalo pojačanje. U tom smislu, teško mi je “A Light For Attracting Attention” promatrati u bilo kojem drugom svjetlu, gotovo nemoguće. No, bilo kako bilo, i u bilo kojoj inkarnaciji – to je uvjerljivo najjači set pjesama kojeg su nam isporučili od “In Rainbows” naovamo.

Naravno, svaki fan Radioheada ima svoju ideju o tome kako ovaj album zapravo zvuči, pa imam i ja – ovoga puta izostaje onaj rejdiohedovski eksperimentalni pomak koji ih je proslavio, ali nekoliko puta gotovo i uništio, a svaka pjesma svoje ishodište ima u nekim od njihovih prethodnih albuma, pa čak i u najranijim “Pablo Honey” i “The Bends”, što me osobno možda i jedino mrvicu iznenadilo budući da ih u tim formatima zaista dugo vremena nismo čuli. Nedostatak iznenađenja uopće nije nedostatak – Yorke i Greenwood, i da, hajde, Skinner, ovdje rade ono što najbolje znaju, na vrhunskom nivou, gotovo usput stvarajući kratki presjek svojih dosadašnjih karijera.

Najavni singl “You Will Never Work in Television Again” zaista nas vraća u rane dane benda svojim žestokim, punkerskim gitarskim napadom i Yorkeovim rafalnim optužbama na račun svakog idiota kojeg smo prozivali kroz #MeToo, a pritom baš i ne skriva previše da mu je glavna inspiracija bio Berlusconi, dok gotovo riga vatru kroz gađenje i opravdani bijes: “You sad fuck, you throw small change/Take your dirty hands off my love”, i ne možete si pomoći da ga ne volite još i više nego prije. Također, ovom pjesmom vrlo jasno postavljaju temeljnu ploču za ostatak albuma – to je vrlo politički obojen album, protestan u onom intimnom, osobnom smislu, u potpunoj suprotnosti s vladajućom klimom apatije i odricanja od osobne odgovornosti.

“The Smoke” nastavlja u sličnom tonu, pozivajući na “one true revolution”, evocirajući buđenje iz sna, uz sjajne, funky bas linije, frakturirane trubače i Yorkeove molbe, čineći ju izrazito senzualnom, plesnom, gotovo seksi, a ponavljajuća slika “paljenja samoga sebe” podupire njezino dvostruko značenje. Ipak, “Free in The Knowledge” preuzet će krunu ultimativne izjave od obje, u obliku klasične Radiohead klavirske balade pojačane gudačima, u kojoj predivni instrumental Yorkeove riječi uzdiže na razinu univerzalne poruke: “If this is just a bad moment/And we are fumbling around/But we won’t get caught like that/Soldiers on our backs”, i ako u vama ima nečeg humanog, vjerojatno će vas na ovome dijelu opetovano prolaziti trnci kao i mene. Yorke kao vokalist odavno nije zvučao ovako moćno kao što zvuči na ovome albumu, koristeći svoj potpuni raspon od rafalne paljbe do nemoguće delikatnog falsetta, a možda nikad dosad ovako otvoreno nije priznao da je u dubini duše ipak optimist koji, unatoč svemu, ipak vjeruje u bolje sutra. Za trenutak će vas možda posramiti što ste zaboravili svoj mladenački idealizam i pozitivnu naivnost, ali isto tako i podsjetiti da one još uvijek, u nekom drugom obliku, žive u vama, ne dozvoljavajući vam da dopustite svijetu da vas pretvori u idiota kojemu nije stalo do ničega.

I o svakoj preostaloj pjesmi moglo bi se napisati stranice i stranice – “Thin Thing” oduševljava briljantnim, vratolomnim promjenama tempa iz žestokog u žešće i natrag, kakve odavno od njih nismo čuli, “The Same” oživljava sinergiju gitara, klavijatura i elektronike ovjekovječenu na “OK Computer” i “Kid A”, “Waving A White Flag” provest će nas kroz guste synthove, elektronske glitcheve i hladne, turobne, otuđujuće krajolike “Amnesiaca”, “We Don’t Know What Tomorrow Brings” ponovno će nas podignuti na noge genijalnim riffovima, “Skrting On The Surface” zadat će nam posljednji udarac u želudac vilinski lijepom melodijom i podsjetnikom da je svačiji život zaista, zaista krhka tvorevina, u neizbježnom egzistencijalističkom grand finalu.

“A Light For Attracting Attention”, na kraju dana, u mnogo je većoj mjeri testament ogromne, neponovljive karijere Radioheada i songwriterskog partnerstva Yorke-Greenwood o kojem će se jednog dana pisati kao i o onom Lennon-McCartney, negoli predstavljanje nekog novog benda. Za sve njihove obožavatelje, divno ih je čuti u tako dobroj formi, ustanoviti da godine ništa, ali baš ništa ne mogu napraviti ni njihovom glazbenom geniju ni njihovom stavu, te produžiti odavno uspostavljenu, neraskidivu vezu s njima, onu koja je tako rijetka u glazbenoj današnjici – za sve nas, oni su i dalje baš naš bend, a sve što oni rade doživljava se vrlo osobno, gotovo intimno, puno intenzivnije negoli albumi onih nekih drugih bendova. Za sve ostale koji još možda nisu prokljuvili zašto, možda kasnite na show, ali bolje ikad nego nikad.