Kantautor koji zaslužuje priliku

U današnjem je muzičkom svijetu dosta teško pronaći kantautora koji stvara laganu, lagodnu, opuštajuću, a opet opipljivu, korektnu i smislenu muziku. Naravno, mislim tu isključivo na ozbiljne izvođače, ne na kojekakve komercijalne ‘umjetnjake’, kojima su prenatrpane satelitske postaje svih formata.

Stoga sam album Ned Evetta doživio kao svojevrsno iznenađenje, i to ono s pozitivnim predznakom.

Možda i iz razloga što čovjeka do sada nisam imao priliku ozbiljnije (muzički) upoznati, pa su očekivanja bila, iskreno rečeno, nikakva. ‘Idem ovo slušat’, pa što bude – bude’, otprilike tako sam razmišljao.

Iluzorno bi bilo očekivati neku originalnost, pa je tako nema niti ovdje, jer su se mnogi odavno prije Evetta u sličnom poslu dokazali, ali da je bio dobar učenik i da je dobro slušao, u to nema sumnje.

Jer stilski, muzika Ned Evetta podsjeća na Boba Dylana, Simona & Garfunkela, Stinga i Pink Floyde. Što znači da mu poviše navedene karakteristike nisu jedino i isključivo sredstvo raspoznavanja.

Tim karakteristikama treba dodati i one psihodelično/melankolične, no ne tako puno tragičnog i mračnog da se pomisli kako se uz nju ne može biti raspoložen. Bez obzira i na činjenicu što su pjesme u najvećem dijelu sporijeg, baladnog ili srednjeg ritma, s tek pokojom brzinskom iznimkom.

Dakle, jedan lako probavljivi, fini folk-pop-rockić, s dodanim utjecajima post grungea, indiea, te countrya i bluegrassa, to je način na kojeg sam doživio ovaj album s jakim akcentom na vokalno izražavanje.

Naime, iako se u njemu naslućuje nekakva nelagoda i melankolija, Nedov vokal dosta je osjećajan, ali i utjecajan i krasno se uklapa u sveopću atmosferu, koju bitnije nisu narušili niti povremeni snažniji gitarističko/riffični izleti, te neki brži i glasniji ritmovi.

U prilog im dodatno idu i otužne klavijature, sramežljivije solo dionice, akustike, piano, violina, čak i neuobičajeno neraspoložena elektronika. Usprkos tome što depresija, kako se, nadam se barem, može zaključiti iz iznesenoga, nekako stalno ‘lebdi’ u zraku, u ovom materijalu ipak ima opuštajućeg potencijala. Naravno, ovisno o individualnim afinitetima, ali mislim da ga je u cjelini ugodno slušati, i to od početka do kraja.

Odnosno od “Faded Away“, psihodelične pjesme s akustičnim početkom, pokojim jačim udarom u žice, preko postgrungerske “Fear” s kratkim back vokalima, pa pop balada “Do You Remember Our Life” i “Middle of The Middle” ili “Every Then“, Stingovsko/S&G – ovskog folk rocka s malim dodatkom modernijih syntheva.

U kategoriju rockerskijih pjesama, s konkretnijim gitarama i bržim ritmom spada “Criss Cross Applesauce“, svoje nashvillske korijene Ned potvrđuje u country ‘obojenim’ naslovima “Soul Insided” i “Get Back to England“, dok bi u konkurenciju ponajboljih balada mogli ubaciti i “Shine Like A Diamond On Me“, čiji je video spot poklon sadržaj.

Na taj bi način, dakle kao poklon, “Middle of The Middle” mogli doživjeti ljubitelji kantautorske, mirne muzike u njegovom kompletnom sadržaju.