Kaos bijesa i ljepote

Dead Man In Reno. Kakvog li samo glupog imena za bend! U ovom slučaju djelomično se može upotrijebiti ona izreka ‘Ne sudi knjigu po koricama’, pa ni ja ne smijem zbog imena ovom bendu pripisati pridjev loš. Američki dečki bili su u studiju samo 10 dana i s producentom Jamie Kingom (stvorio zvuk za Between The Buried And Me i Through The Eyes Of The Dead) napravili njihov prvi istoimeni album.

O kakvom se bendu zapravo radi? Brutalnom sigurno, a ostalo se može pripisati metalcore stavu, vrištanju, urlanju, kaotičnim gitarama i pre(brzim) duplim bas bubnjevima. Žestoko i bolesno krenuli su u album pjesmama zanimljivih naziva (možda je to razlog što se i bend zove kao neki film) “From Here I Can See The Shore” i “She’s Tugging On My Heartstrings“, kojima dominiraju isprekidani rifovi, gnjevni vokali iz horror filmova, malo dubokog i malo visokog.

Nakon nekoliko uvodnih kitica i refrena, neke stvari ipak sjedaju na svoje mjesto, pa album dobiva neke konture. U takvim trenucima kristaliziranja nečijeg zvuka uvijek dobro dođu instrumentalne laganice kao “Given A Season Of Sun” kao odmor prije nastavka. Ali daljnji dio albuma definitivno ima normalnijih dijelova pa se na pjesmi “Goodbye Tomorrow, Hello Dead Letters” uz najbrži rif pojavljuje i laganiji intermezzo u pjesmi sa nekakvim udaraljkama u pozadini svega.

Najbolji dio albuma su pjesme “The Devil Made Him Do It” i “Cused“. Na prvoj je riječ o tužnoj brutalnoj pjesmi s malo Dream Theater igranja rifovima slomljenog tempa, o prvom emo refrenu na albumu, pa odličnom orkestralnom kraju pjesme. Druga pjesma je 8 minutno epsko remek-djelo s pjevnim refrenom (ili što god to je), pa malo klavira, pa kazališnog soundtrack dijela koji se pokazao samo kao uvod u još mosh pita, pa malo instrumentalnog Darkest Hour stila.

Kad dolazi kraj albuma nekako se ti melodičniji dijelovi gomilaju i više nisu onako zanimljivi kao kada su bili izolirani na, recimo svakoj trećoj pjesmi. Ipak, takav stil im je omogućio da bijes spoje s lijepim dijelovima začinjenim energičnom svirkom. Pjevač izvodi svašta, ali sam u nekoliko navrata na vrištećim dijelovima zaključio da zvuči ko nekakva bijesna divlja mačka, što mu baš i ne služi na čast u trenucima kada želi zvučati kao da se Lucifer spustio na zemlju.

Ipak, sve u svemu ovo je jedan od najboljih novih bendova tog tipa. Krenuli su beskompromisno, ali su kroz album pokazivali da imaju ideja za sve i svašta, i poštedili sebe epitetom samo još jednog metal-core benda u nizu.

Glazba i pjevanje super se poklapa s coverom CD-a na kojem beživotno tijelo visi s drveta, jer ljubitelji spooky horrora s duhovima i utvarama upravo ovako mogu zamisliti zadnje zvuke koje unesrećeni čuje prije nego utone u bezdan