Kanadski razarači opet jašu

Deseti studijski album na našim prostorima jako popularnih Kanađana čini život ljepšim i odmah diže raspoloženje i nabija ga adrenalinom i pozitivnom energijom.

Čim sam završio prvo preslušavanje nije mi puno trebalo da opet okrenem na broj 1, pa opet ispočetka, jer sam već za vrijeme prvog slušanja sebi rekao ‘to je to – ludilo!!!’.

Četrdeset i pet minuta, koliko traje album, u žestokim ritmovima u najboljim death manirima kao da prolete u nekoliko sekundi.

Prva pjesma “A Souless God” idealna je za otvaranje albuma, brza, žestoka, melodiozna, uz standardnu ‘tupa-tupa’ ritam-sekciju. Slijedi “Determined (Wovs of Vengeance)“, naslov malo sporijeg tempa, ali, naravno, i više nego dovoljno žestoka, pa “Faith Made Of Srapnel“, i onda – “Push The Venom” za koju je snimljen i videospot, najbolja pjesma na albumu, koja se može staviti rame uz rame s njihovom himnom “Shadows & Dust”.

“Hail The Renegade” i “As The Wall Collapses” su stvari srednjeg tempa, melodične i ne spadaju u one od ‘200 udaraca u sekundi’, isto kao ni “Numb And Intoxicated“. “At The Edge Of The World” nas ‘spušta na zemlju’, uz donekle pjevni refren, “Suicide River” je ‘grmljavina’ koja traje od početka do kraja, a album završava pjesmom “Blind Saviour“, najdužom na albumu (6:31), nešto kao death-metal baladom, ako se to tako uopće može nazvati!?

Bilo kako bilo, vjerujem da će se ovaj album naći na mnogim policama vjernih poklonika ovog benda, jer između ostalog, spada u red onih bendova čijih 90% studijskih uradaka zaslužuju da se za njih u najbližem CD-shopu ‘iskešira’ novac i kupi originalni nosač zvuka. Za uloženi trud i fer i korektan odnos prema fanovima do kojeg izuzetno drže sve ove godine, ovi su momci to zaslužili.