Kali Uchis “Orquídeas”: Eklektično, zabavno i površno

Iako većim dijelom odgojena i odrasla u SAD-u, Kali Uchis je dio svog djetinjstva provela i u Kolumbiji, odakle su joj se roditelji i doselili. Ne čudi stoga što inspiraciju vuče podjednako iz obiju Amerika, kao ni to što joj je Spanglish skoro pa materinji jezik. Za svoja prethodna tri albuma skakala je s jedne na drugu stranu te klackalice, za prošlogodišnji hvaljeni „Red Moon in Venus“ ostavši više na sjevernoj strani, za elegantni, svilenkasti miks R&B-ja, soula, iskričavog popa i post-disca s notom latinoameričkih začina. Ono što tada nismo znali – istovremeno je radila na još jednom albumu, objavljenom ove godine pod nazivom „Orquídeas“.

Orhideja je nacionalni cvijet Kolumbije, naslov albuma je na španjolskom – nije teško pretpostaviti da je taj album zamišljen kao latinoamerički blizanac svom prethodniku. Iako i dalje ostaje u vodama R&B-ja, hip-hopa i urbanog popa, ovoga puta Uchis je zagrebala mnogo dublje ispod površine raznih latino žanrova, kako starijih, tako i novonastalih, odvrnula ritmove do maksimuma i spremila većim dijelom šarolik, dancefloor-ready party album, naravno, ako zamislimo da se taj party odvija negdje u Južnoj Americi, ili možda u Španjolskoj, ili možda čak na nekoj večeri latinoameričkih plesova kod nas doma. Prije četiri godine, kad je odlučila da će njezin drugi album „Sin Miedo (Del Amor y Otros Demonios) ∞“ biti na španjolskom, EMI je bio protiv, bojeći se da album neće dobro proći i odbivši ga promovirati. No, nisu bili u pravu – „Telepatía“ s tog albuma postala je multiplatinasti hit, a Uchis je nastavila nizati uspjehe. S obzirom na sve veću i globalniju popularnost latinoameričkih žanrova i glazbenika, nije čudno što „Orquídeas“ predstavlja i njezin dosad najveći komercijalni uspjeh – uz broj 1 na ljestvici latino albuma, uspio se popeti i na broj 2 „normalnog“ Billboarda 200.

Komercijalni uspjeh na stranu, Uchis me zaista uspjela zainteresirati s „Red Moon in Venus“ i njegovim finim i stilski dotjeranim zvukom, iako općenito i nisam baš veliki fan latino zvukova. U tom smislu mi je i jedan veliki dio „Orquídeas“ zaista zanimljiv – teško je zanemariti njezin sjajni vokal, pršteću energiju i bezbolnu i kreativnu sinergiju latino žanrova i urbanih zvukova SAD-a. Taj sudar najbolje je izveden u „Igual Que Un Ángel“, u kojoj joj gostuje trenutno vrući mačak meksičkog „corridos tumbados” corrido-trap-hip-hop podžanra Peso Pluma, zatim u zaraznom beatu, prigušenim synthovima i senzualnom performansu „Pensamientos Intrusivos“, pa u kasnonoćnom grooveu i suptilnoj elektronici „Perdiste“, a „Heladito“ na trenutke zvuči kao latino obojena, na španjolski prevedena Amy Winehouse, što može biti samo pohvalno.

No, najzanimljiviji trenuci albuma ipak dolaze u pjesmama u kojima se Uchis oslanja na tradicionalnije forme, kao što je predivno izveden bolero „Te Mata“ u kojem pokazuje svu svoju vokalnu raskoš, ili „Dame Beso // Muévete“ koja zatvara album ludilom u obliku neke vrste merenguea koji stalno mijenja ritam, podebljan harmonikom i puhaćim instrumentima, i u kojem je Uchis utjelovljenje kolumbijske vruće krvi i zabave, nešto kao što su Maružin i Gustafi za istarsku tradicionalnu glazbu i ča-val. „Tu Corazón Es Mío…“ je vjerojatno najbolja pjesma na albumu i ona koja najviše vuče na fine, elegantne soul i R&B stilizacije s „Red Moon in Venus“, samo je ovdje zamijenjen omjer engleskog i španjolskog u romantičnim šaputanjima za možda i jedinu pravu ljubavnu pjesmu ovdje, jedinu koja ostavlja dublji i trajniji emotivni utisak. Istovremeno, ona ukazuje i na jedan od meni osobno većih nedostataka ovog albuma – koliko god instrumentalno i čisto glazbeno gledano bio zanimljiv i zabavan, toliko mu većim dijelom nedostaje dubljeg sadržaja. Iako se i na „Red Moon in Venus“ moglo naći lineova tipa „Do you know how many motherfuckers want this pussy exclusively?“, „Orquídeas“ je potpuno opsjednut power-playem i manipulacijama u odnosima, ne previše kreativnim seksualnim insinuacijama i zahtjevu obožavanja, a nikako se ni sam sa sobom ne može dogovoriti jesu li novac i izgled jedino što je bitno, ili tu ima još nečega. Zapravo, prije negoli sam dublje uronila u album puno mi se više sviđao, a Marisol razina španjolskog moje generacije bila je taman dovoljno mršava da ne otkrije koliko je tematika ovog albuma zapravo jednodimenzionalna i površna. Iako mnogi u stvaralaštvu Kali Uchis vide i emancipaciju i feminističke nijanse, i iako toga i ima u čistoj snazi i slobodi njenog izričaja, toliko ona vrlo često prelazi u neku vrstu bespotrebne arogancije i egotripanja.
Kad se taj egotrip spoji s full-on reggaetonom u „Muñekita”, „Labios Mordidos” i „No Hay Ley Parte 2” i kad joj se u tome pridruže i gosti El Alfa, KAROL G i Rauw Alejandro, svi redom velike latinoameričke zvijezde njezine generacije, imam osjećaj da sam neželjeno zalutala na neki zumba trening, da te pjesme izvlače možda i najgore od latinoameričkog booma posljednjih godina i da bi album bio bolji da na njemu nisu uvrštene, tim više što i stilski i ekstra bombastičnom produkcijom previše odskaču od ostatka. No, ostatak planeta se tu vjerojatno ne bi složio sa mnom – te 3 pjesme zajedno trenutno broje više od 160 milijuna playeva samo na Spotifyju, što jasno pokazuje da precizno pogađaju ono što je trenutno aktualno i što ljudi žele slušati.

Sve u svemu, „Orquídeas“ na kraju ispada poprilično kontradiktoran album, koji s jedne strane predstavlja neke izrazito zanimljive spojeve latino glazbe i američke produkcije, demonstrira talente Kali Uchis na nove načine i općenito je solidna pozivnica i za one kojima latino žanrovi nisu bliski, no s druge strane i u nekim pjesmama dosta jeftino eksploatira trendove i sadržajno ostaje samo na razini zabave. Čak i kad uzmemo u obzir da i latino žanrovi imaju svoja nepisana pravila i tematsku sintaksu koja diktira da je svaka latino žena kraljica svoga svijeta, kao što u hip-hopu svaki muškarac mora istaknuti koliko love ima i koji auto vozi, ostaje činjenica da su se stvarno zanimljivi umjetnici današnjice poprilično odmaknuli od tih stereotipnih ideja. Iako Kali Uchis ima potencijala i za mnogo dublje teme, što je već i pokazala na nekim od prethodnika ovog albuma, ovoga puta odlučila nam je ponuditi fantaziju u obliku zabave i hedonizma, raznih prepucavanja i igrica bez kraja, u koraku s većinom plitkim i dosadnim trendom mainstreama današnjice koja, iako je većim dijelom odjevena u zanimljivo glazbeno ruho, upravo zbog toga ostaje samo prolazna i kratkotrajna.