10 najboljih domaćih i stranih albuma koje smo slušali u srpnju

Miklaužić je o napokon ‘ukoričenoj’, odiskovljenoj verziji Valentina Boškovića napisao: “Bilo kako bilo, “Vodič kroz galaksiju za redikule” je odličan album koji lijepo opisuje ljetnu ležernu atmosferu na našim otocima gdje je sve prepuno dobre zabave i laganih zaraznih melodija. Pjesme dobivaju na posebnoj dimenziji zbog bračkog dijalekta koji se idealno stapa s glazbenim idejama kreativnog dvojca Branka Dragičevića i Josipa Radića.”

Gotovo godinu dana nakon smrti Chestera Beningtona Shinoda je objavio album koji je Vulić nazvala emotivno napucanim hip-hopom: “Osobno sam ovaj album doživjela kao susret sa starim prijateljem kojeg dugo nisam čula jer Mikea zaista i nisam dugo čula. Pomalo sam zaboravila kako zvuči i drago mi je da sam se sa ovim albumom podsjetila na njegovu bogatu i kvalitetnu glazbenu karijeru. Čak kada sam emocije i sentimentalnu vrijednost prema Chesteru i Linkin Parku poluuspješno ostavila po strani, album sam ocjenila odličnim.”

Album hercegovačkog emigranta u Irskoj, rep koji zvuči kao govorena poezija, analizirao je kolega Tučkar: “Matan” je izuzetno intenzivan album, zbirka uznemirujućih momenata koji se događaju sada i ovdje, i iako će slušatelja dovesti do ruba plača, to je album pun života i, možda paradoksalno – inata, jer stranac je uspio stati u očeve cipele, njihove nesuglasice staviti ad acta, doživjeti i ispričati da je od oca bio bezuvjetno voljen i da je otac bio tu kad mu je najviše trebalo, a takvoj vrsti ljubavi čak niti smrt ne može ništa.”

Vulić je obradila i novi album Years and Yearsa u novom, napetijem zvuku: “Favorit albuma, možda i potencijalni ljetni hit ovog žanra je “All For You”. Ta pjesma mi je u svemu što je, točno ono kako doživljavam Years & Years. U pjesmi “Karma”, Olly spominje obiteljske probleme, točnije one proživljene s ocem – “Daddy said I never could win/ That’s why I never pretend”.

Miklaužić je o novoj pojavi u domaćem indie popu napisao: “Generalno, Paul The Walrus mi djeluje kao neka beba ranih The Beatlesa i Buddyja Hollyja koja se zabavlja na jadranskim plažama zavodeći mlade turistkinje. To sve nije nimalo loše jer na zaraznost njihovih melodija bi mogao pasti bilo tko.”

Horvatovi dojmovi o ‘najboljem debi albumu godine’ su sljedeći: “Ne postoji komadić ovog albuma koji nije pamtljiv, po nečemu poseban ili koji barem na trenutak ne zaokuplja pažnju slušatelja. Uloga pomno odabranih suradnika isto je podređena Uchis i stvoreni su nevjerojatno uspješni spojevi. Tematski na albumu ima svega, od konfesija jednog odrastanja, dodira s obitelji, komentiranja nedostataka sustava i stvarnosti današnjice, jednakosti spolova, uobičajenog zamaranja problematičnim tipovima, ali prikazanog na kreativan i samouvjeren način, pa sve do obračanja mrziteljima, sanjarenja, romantičnih i seksualnih fantazija. U svakom slučaju, naći će se tu mnogo inspirativnih citata i pamtljivih to live by fraza.”

Plukavec je recenzirao novo, sedmo po redu izdanje Brkova: “Ovim se albumom nisu odmaknuli pretjerano od svog zvuka koji im je omogućio da od zezantskog benda nekoliko puta napune Dom Sportova, ali razvoj benda koji postoji od 2004. je neupitno prisutan. Albumi Brkova su kao filmovi “Brzi i žestoki” – nikad neće osvojiti Oscara/Porina, i nikad neće biti kritički masterpiecevi, ali im se nikako ne može dati loša ocjena jer u onome što žele biti ne griješe, jer ni ne pucaju na takve ciljeve – žele zabaviti publiku, priuštiti eksplozije/riffove i biti jednostavna zabava bez nepotrebnih metafora, jer ljudima nekad upravo to i treba.”

O neizmjernoj tuzi koju nosi sevdah Bože Vreće pisao je Devčić: “I kako iz perspektive potpisnika ovih redaka izgleda, Vrećo se stoički nosi sa svojom ulogom. “Melek” je težak album za slušanje na kojem o svojim osjećajima, stanjima uma i tuzi, koja je očiti lajtmotiv, Vrećo ne piše zato što ima nešto za reći, već zato što to mora reći. Zaista, nema veće tuge nego kad autor u sebi nosi neispričanu priču, a na našu sreću Vrećo nas nije zakinuo za priču. A niti za još jedan jako dobar album s osobnim potpisom i iskrenim uvidom u dijelić vlastitog svijeta.”

A o najnovijoj Florence Filip Kušter kaže sljedeće: “Pjevanje o sreći iz drugačije perspektive, sada skoro 32-godišnje autorice, dobilo je nove naznake u odnosu na nju kada je s dvadeset i dvije godine osjećala taj mladenački polet i vjetar koji ju je tjerao od grada do grada, od turneje do turneje. Florence and the Machine odmaknuli su se od površnih nadanja koje su i ostat će dio opusa, ali vrijeme odrastanja davno je prošlo, a s “High as Hope” konačno i okončano.”

Patrik Horvat je sabrao svoje dojmove oko novog Drakeovog albuma: “Scorpion” nudi velik broj odličnih stvari, ali kao i na svakom njegovom albumu favorite je lako pronaći. Naravno da je velik broj pjesama odgovor na današnju metriku računanja prodaje i streaminga, ali nažalost, opet je evidentno da je izdanje sagrađeno na stupovima nekoliko odličnih sadašnjih ili budućih singlova oko kojih su postavljene potporne pjesme za upotpunjavanje dojma.”