Kako smo (p)ostali slavni

“The Singles 1992-2003” krunski je dokaz da su No Doubt prvo i prvenstveno singles bend, koji definitivno ima nos da na svakom svom albumu prepozna najkvalitetnije pjesme (koje sve redom imaju potencijal hita) pa ih potom izbace na tržište kao singlice, a ove manje-više poharaju top-ljestvice. Uostalom, toj se činjenici ne treba čuditi – ipak je riječ o grupi čiji su članovi odrastali na new waveu, posljednjoj zlatnoj eri singl ploča.

Neosporno je da se četvorka iz Anaheima napajala na izvoru ska revival grupa poput Madness (“Spiderwebs”), nerijetko koristila ritmove sunčane Jamajke, (“Underneath It All“), no u njihovim se pjesmama mogu čuti i jasne reference na new wave bendove i pojedince poput Blondie, Police ili, recimo Elvisa Costella (s kojim su, osim toga, i surađivali). Na kraju krajeva, cover pjesme “It’s My Life” (hit iz 80-tih grupe Talk Talk) kao bonus stvari za ovaj album jasna je posveta tom razdoblju.

Ono što ukazuje na njihovu svestranost i nepristajanje na šabloniziranje vlastitog glazbenog obrasca, osim efektnih izleta u pop (“New”) i hard-rock vode (“Sunday Morning”), čitljivo je iz pjesama “Hey Baby” i “Hella Good” kojima su, iako ne odustajući potpuno od svog karakterističnog zvuka, uspjeli zavladati dancehall prostorima širom planete. I upravo na tim dvjema pjesmama vidljiva je mudra taktika kalifornijske ekipe-pametan izbor producenata. Svjesni formule-ako ti treba pjesma koja će rasturati plesni podij svakog diska koji drži do sebe, zovi likove poput The Neptunes ili Sly and Robbie-oni se nisu libili poduzeti i taj korak, svjesno potvrđujući svoj mainstream status.

Ali tko im može zamjeriti na takvom stavu?! Kuburili su na lokalnoj kalifornijskoj sceni 7-8 godina, umalo se raspali prije snimanja drugog albuma (zbog odlaska Erica Stefanija, gitarista i autora većine dotadašnjih pjesama te kraha sedmogodišnje veze pjevačice Gwen i Tonya, basista grupe) pa kad su konačno dočekali svojih 15 minuta slave, sasvim je prirodno da su ih poželjeli produžiti. I, kako ova kompilacija zorno pokazuje, to im polazi od ruke. Uostalom, zašto bi mainstream pozicija a priori morala biti loša?

No Doubt pokazuju upravo suprotno-da možeš biti pomalo drukčiji od drugih, naglašavam pomalo, a opet imati prođu među najširim pučanstvom. OK, možemo diskutirati o privlačnosti, šarmu i originalnom stylingu platinaste Gwen Stefani kao magnetu za privlačenje pažnje (kojem, by the way, ni Scorsese nije mogao odoljeti pa ju je pozvao na snimanje biografskog filma o Howardu Hughesu; Gwen, kick Di Caprio’s ass!), ali opet, da nema njenog glasa koji je jedinstven u suvremenoj pop glazbi (ne kažem da je i najbolji!) i fantastičnih melodijskih i ritmičkih rješenja Tonija, Toma i Adriana te kontinuiranog glazbenog razvoja koji se očituje sa svakim novim albumom, No Doubt bi završio kao i masa drugih one-hit bendova koji su se pojavili u drugom valu alt-rock booma 90-tih, ali su se u njemu i utopili.

No, da se vratim samom CD-u. Na kompilaciji se nalazi 15 pjesama (plus jedna skrivena) raspoređenih ne kronološki već po principu koncertne set liste. Time su same pjesme stavljene u prvi plan, a ne periodi u kojima su nastale što je pokazalo da je breakthrough single “Just a Girl” jednako uzbudljiv i svjež kao i, recimo, “Trapped in a Box“, pjesma snimljena prije nego što su No Doubt okusili slavu, ili pak sexy neo-electro “Hella Good”, singl novijeg datuma. Na kraju krajeva, ovakvo vješto nizanje ‘dance’ pjesama, rock, ska i reggae stvari te balada omogućava stjecanje pravog dojma o bendu koji još ima što za otpjevati i odsvirati.