Još malo nepotrebnih rariteta i remikseva

U početku su Gorillaz izgledali kao zajebancija Damona Albarna kojem je dosadno u ‘međutrenucima’ uradaka Blura pa se malo poigrao s elektronikom uz nekoliko prijatelja. Zamislili su cijeli koncept virtualnog benda u kojem su glavni likovi crtani junaci.

I kroz neko vrijeme uvidjelo se da Gorillaz nisu tek faza u razvoju Albarna kao umjetnika već pravo leglo novaca.

Već prvim singlom, “Clint Eastwood”, postigli su značajni uspjeh pa je dalje sve bilo mnogo lakše, posebice u furanju priče o virtualnom bendu, zbog čega se ubrzo stvorio i mit o njima što je pomoglo debiju, istoimenom kao i bend, da se proda u višemilijunskoj nakladi. Nedugo nakon prvijenca, skupili su sve svoje raritete i složili ih pod imenom “G-Sides” aludirajući samim imenom kakve su to pjesme.

Trebao je to biti projekt od jednog albuma, ali vidjevši kakav su uspjeh postigli, bilo je pitanje dana kad će stići novi album. On se dogodio tijekom 2005., a nazvan je “Demon Days” te je bio nešto slabiji od “Gorillaz”.

Naravno, samo naivni je mogao očekivati da je taj album definitivni kraj benda jer se očekivao neki novi kompilacijski album, pošto je opet mnogo ljudi surađivalo s njima u posljednje vrijeme. I on se dogodio ovih dana pod nazivom “D-Sides“.

Kako je “G-Sides” obrađivao početne singlove s “Gorillaz” i ranije EP-ove, tako je “D-Sides” preciziran u vidu albuma “Demon Days“, odnosno njegovih rariteta, b-sideova singlica, različitih suradnji i ostalog što se događalo u posljednje dvije-tri godine s bendom. Album je izdan na čak dva diska, od kojih je drugi sačinjen od različitih remikseva poznatih pjesama benda.

Prvo i osnovno, i ovdje se može mnogo toga iščitati iz samog naslova albuma, “D-Sides”. Ovo su ipak ponešto lošije pjesme nego su se mogle naći na regularnim albumima benda, a tek ih se nekoliko ističe određenim potencijalom. Sve je i dalje to tipičan Gorillaz koji se vole poigravati s elektronikom i trip-hopom, uz različita eksperimentiranja, a opet sve u vidu jedne vrlo lagane i slušljive pop glazbe.

Prvi disk je prepun laganijih elektronskih stvari koje mogu poslužiti kao svojevrstan chill-out, uz nekoliko vrsnih stvari, ali i nekoliko totalnih promašaja, dok je drugi CD namijenjen ponešto žešćem, alternativnijem i progresivnijem zvuku s nizom remikseva poput onih od DFA, Soulwax, Jamie T-a ili miljenika britanskih kritičara Hot Chipa.

Bilo kako bilo, prilikom uzimanja u ruke ovog albuma treba se znati da su ovo pjesme koje nisu zaslužile ući na regularni album, a za to ima i razloga. Nije to sad totalno bezvezno izdanje, jer ima nekoliko vrlo kvalitetnih stvari, ali ipak od radova Gorillaz smo navikli na puno bolje i puno suvislije stvari nego što je “D-Sides”.

Što će dalje biti s Gorillaz, vrijeme će pokazati, pošto svako malo najavljuju raspad, a opet se povremeno vide njihovi novi projekti i izdanja. Vjerujem da ćemo opet imati čast čuti nove pjesme Gorillaza nakon budućeg Blurovog albuma ‘u punoj snazi’ pa će vjerojatno opet uslijediti i sličan album…

“D-Sides” je za okorjele fanove benda, a ostalima će to ipak biti usputna stanica kada neće imati što ubaciti u svoj radio. Moglo se i bez ovog izdanja, ali što ćeš, tu je. Za rezime ostavljam tvrdnju da je ovo definitivno najlošije što su Gorillaz dosad ponudili.