Još jedan solidan The Strokes ‘side-project’

Kada si nezaposlen, svako malo ti padaju neke nove ideje što da radiš jer je glupo ne raditi potpuno ništa, a upravo se to dogodilo i Nikolaiju Fraitureu, budući da su njegovi The Strokesi u odmoru već jedno duže vrijeme, pa je tako zamislio novi projekt u kojem će ispucati svoje ideje koje se previše ne uklapaju u matičan bend. I tako je nastao Nickel Eye.

U principu, Nickel Eye je solo projekt samog Nikolaija koji je tom zgodom ugostio mnoge poznate alternativne glazbenike da bi zajedno što bolje zaokružili sliku. U toj priči, ponajviše se ističu Nick Zinner iz Yeah Yeah Yeahs i Regina Spektor, iako su glavninu pratećeg benda odradili dečki iz malo poznatog londonskog sastava South.

Već prilikom prvog preslušavanja albuma, uočava se Fraitureov veliki odmak od rada matičnog benda, budući da je album “The Time Of The Assassins” većinom obojen akustičnom psihodelijom uz tekstualne pričice. Po tome, odmah se uočavaju jasni uzori, ponajviše u iskusnim maherima poput Neila Younga, Brucea Springsteena, pa čak u nekim trenucima i Bob Dylan, dok je rad The Strokesa zastupljen u malim dozama.

Već uvodna “Intro (Everytime)” pokazuje kojim će se putem album Nickel Eyea kretati. Zarazan bas, funky gitarski ritam i sanjivi vokali su glavni adut pjesme, a onaj tko obožava rad Lennya Kravitza, duboko sam uvjeren da će uživati i u ovoj skladbi.

Nakon nje slijedi “You And Everyone Else” koja zvuči kao akustičniji The Strokesi (najsličnija skladba s matičnim bendom), s “Back From Exile” podsjeća na samostalne radove svojeg kolege Hammonda Jr, dok je “Fountain Avenue” folk biser kojeg se ne bi postidio niti Shane MacGowan iz The Poguesa.

“This Is The End” je još jedna pjesma koja lako ulazi u uho, posebno zbog vrlo jednostavnog i zaraznog refrena “My friend, this is the end“, Zinner je u svojem stilu obojio “Dying Star“, “Brandy Of The Damned” je još jedan vrlo ljepljiv broj s jednostavnim tekstom, a do kraja se nalazi još niz zanimljivih brojeva među kojima se ipak najviše ističe prerada Leonarda Cohena “Hey, That’s No Way To Say Goodbye“.

Prateći samostalne radove članova The Strokesa, nekako mi se čini da je Hammond Jr postigao najviše, da su njegovi albumi (“Yours To Keep” i “¿Cómo Te Llama?“) najcjelovitiji i najbliži širim masama, pravi temelj za budući solo rad, dok su Little Joy i Nickel Eye ipak prvenstveno zabava i razonoda između novih albuma The Strokesa.

Time ne mislim reći da su oni loši, već dapače, vrlo solidni s jakim odmakom od matične grupe čime se uvelike udaljavaju od standardne baze fanova i više se približuju fanaticima Devendre Banharta i sličnih folk/anti-folk umjetnika.

Tako sam dojma da je “The Time Of The Assassins” najprosječniji od ova četiri albuma, s nekoliko pjesama koje se ističu i nizom koje su dosta brzo zaboravljive. Ti povremeni bljeskovi pokazuju da Nikolai može kada hoće, ali da je i požurio s ovim albumom, budući da se uvelike najavljuje okupljanje The Strokesa u studiju i rad na njihovim novim pjesmama.

Za kraj nam preostaje vidjeti kako će se svi ti projekti odraziti na novi album The Strokesa, hoće li tko ubaciti nešto svojeg u njega ili će se vratiti svom starom standardnom zvuku i ponuditi nove hitčine poput “Last Night” ili “Hard To Explain”, a do tada ništa drugo ne možemo osim uživati u albumima poput “The Time Of The Assassins”.