Još jedan dan u uredu…

Probudi se Max oko 7 ujutro, počešlja dreadlockse, obuče lijepu ispeglanu košulju da prekrije tetovaže, sjedne u auto, djecu odvede u vrtić i zaputi se prema poslovnoj zoni svojeg grada.

Uredno se javi šefu, sjedne u ured, pročita vijesti i pokoju glasinu iz svijeta žutila i onda se zapita “Na kojem projektu danas raditi?”. Sumnjam da čovjek živi tako rutinskim životom, ali toliko je produktivan, da su čak i fanovi iznenađeni što je već nastao i izašao novi Soulfly.

Cavalera Conspiracy, pa Soulfly, pa malo priče o Sepultura reunionu, pa opet Soulfly i paralelno još jedan Cavalera Conspiracy. I sve spomenuto popraćeno dugim turnejama. I tako – korak po korak, u njegovoj post-Sepultura karijeri nastao je “Omen“, sedmi album Soulflya.

Najavio ga je kao ‘stvari uz kojeg će Conquer zvučati kao pop’ i složio malo više hardcore album, začinjen bržim stvarima, jako thrash utjecajima, ali i hrpetinom ponavljanja. Osim tih fillera, činjenica je da je glazbeno povodljivi Max odlučio iskoristiti i trenutno cool metalne teme, kao što je “Vulture Culture” (pogodite što urla na refrenu) ili “Jeffrey Dahmer” gdje je opjevao ubojicu, seksualnog kriminalca i kanibala. Takve teme uvijek su dobrodošle, ali za pretpostaviti je koliko plitko je to opisao stariji Cavalera.

Ok, znam da čovjek nije Dragutin Tadijanović, ali to se ponovilo i na uvodnoj “Bloodbat & Beyond” u kojoj pjeva o rijekama krvi. Sreća je da su Marc Rizzo i Joe Nunez opet u svojoj uobičajenoj formi. Naravno, gosti su opet tu – vokali Pronga i Dillinger Escape Plan i tu se definitivno boljom kombinacijom pokazala “Rise of the Fallen” s Gregom Pusciatom.

Jednostavno metalne, vjerojatno i najbolji dijelovi albuma uz repetitivne refrene i uobičajene teme, su “Great Depression“, “Off With Their Heads” (ponovno dosta slikovite riječi) i zla “Kingdom“, a simpatično je bilo vidjeti i naslov “Mega-Doom” nakon što se na “Conqueru” našla “Doom”. Tko zna, možda Max nastavi s tim prefiksima s kojima često častimo prostore na svojim hard-discovima i nastavi ih spajati sa svojim omiljenim temama – propast i krv.

Još jedan zanimljiv aspekt albuma su bonus stvari na specijalnim izdanjima – obrade. Srećom, Zeppelinovu “Four Sticks” nije otpjevao Max već je Marc gitarom ‘izsimulirao’ Planta. Ali onda – “Refuse / Resist“?! Ok, ok, jest – to je obrada od “drugog” benda, ali budimo realni… Nadajmo se da je ovdje samo kako bi se na bubnjevima pokazao njegov sin Zyon (vjerojatno ju je on i izabrao).

Čovjek ne gubi ni malo te svoje simpatičnosti, Soulfly ne razočarava niti jednim albumom, jer je snimio baš pravi album za određeno doba i dio ovog tisućljeća. “Conquer” i “Dark Ages” ostaju najjači primjerci, a “Omen” je malecki korak unatrag koji neće ispasti jako bitna stvar.

I tako… Max kao Max. Soulfly kao Soulfly. Da ih nema, trebalo bi ih izmisliti…