Jelusick “Follow The Blind Man”: Najzaokruženije djelo Jelusića dosad

Recenzija albuma Jelusick “Follow The Blind Man”.

Ako gledamo biografiju Dine Jelusića, mnogi bi mogli zaključiti da je on jedan od najvećih hrvatskih zvijezda koja bi Arenu Zagreb trebala napuniti bez beda… Realno gledajući, od malena mu je bio otvoren put ka tome, ali se negdje malo pogubio i do ovog trenutka još uvijek nije uspio isporučiti ono što su svi od njega očekivali, vrhunski autorski album koji će pokazati sav talent koji posjeduje.

Na prvoj junior Euroviziji je pokorio Europu i osvojio prvo mjesto, pa je uslijedio onaj poznati pogled prema Sanji Doležal, pa dugo ništa… Onda je krenuo u solo projekte, oni su se redali, bend za bendom, a malo po malo došle su i sve zapaženije gaže iz inozemstva, od čega svakako treba izdvojiti Trans-Siberian Orchestra i Whitesnake. Tu su bili i mnogi TV showovi, a uskoro će čak biti i u novoj sezoni naše verzije “The Voice”. Pustimo sve to u prošlosti, što je bilo, bilo je, tu je prvi album pod novim imenom Jelusick.

“Follow The Blind Man” prema službenom pressu i nije nov album. Album je snimljen 2019. dok je Jelusić još uvijek vodio bend Animal Drive, ali zbog komplikacija s diskografom, tad album nije objavljen, već su pjesme sačuvane za bolja vremena. Očito je da su sad došla ta bolja vremena, okupio se novi bend, sve je iznova snimljeno, par pjesma je ostavljeno za neku buduću priču, par novih pjesama je uletjelo… I eto, “Follow The Blind Man” je konačno pred nama.

Ono što je dosad najviše isticalo Dinu Jelusića jest bio njegov vokal. Kad bi ocjenjivali samo njegove vokalne sposobnosti, mislim da tu ne bi trebalo biti neke dileme, on jest jedan od naših najboljih pjevača koji svojim glasom može svašta, posebno u ovom žanru kojeg je odabrao, u kojem se osjeća kao riba u vodi – hard rock/metal. Sličnost s Coverdaleom? Sasvim slučajna.

Problem dosadašnje njegove karijere, pa tako i ovog albuma jest da možda nedostaje neki jači autorski izričaj kojim bi se uspio približiti ili preskočiti svoje najveće uzore, počevši od neprikosnovenih Whitesnakea preko Judas Priesta do Ozzyja Osbournea i srodnih. Nije da je ovaj album loš, dapače, vrlo je moćan i efektan, ali opet nedostaje poneka pjesma koja bi postala njegov zaštitni trademark, te samog Jelusića izbacila u vrh glazbenih zvijezda na domaćem terenu, a ne da je najpoznatiji kao TV zvijezda iz svih mogućih spektakla koje je proizvela naša dalekovidnica.

Album otvara “Reign of Vultures”, vrlo epohalna stvar koja ima dugačak uvod, da bi se potom ritam okrenuo, gitare postale britke, a bubanj ubojit. I kad se baš ufuraš u pjesmu, dolazi vrlo blijed refren koji pokvari dojam pjesme, ali na svu sreću, ne traje predugo jer uslijedi još nekoliko obrata u pjesmu koji joj vrate toliko potrebnu dinamiku. U njoj se najbolje osjeća progresivna strana benda (iako i druge pjesme imaju itekako mnogo progresivnih elemenata), ali i sve varijante glasa kojeg Jelusić posjeduje.

Ako se mene pita, najslabiji momenti albuma su naslovna “Follow the Blind Man” i završna “The Bitter End”. Obje pjesme su laganice u kojima se ne dešava gotovo ništa. “Follow the Blind Man” zvuči gotovo kao šablonska žanrovska hard rock pjesma od pred koju dekadu, dok klavirskoj baladi “The Bitter End” kao da nedostaje snage i emocije, kao da je postavljena tu jer tu treba biti jedna takva pjesma.

S druge strane, nije da nema i dobrih power balada. “The Great Divide” jednostavno briljira od početka do kraja. To je pjesma u kojoj se vidi sva raskoš talenta kojeg Dino posjeduje, a ponovno nekoliko znalačkih prelaza začine pjesmu na pravi način. Od bržih pjesama, “Chaos Master” mi djeluje kao najbolja jer balansira od AC/DC-ja do Whitesnakea i tako nekoliko puta u krug, samo svakim novim krugom sve žešće i moćnije.

Ispada da je svaki novi album Dine Jelusića svojevrsni debi album, pa s obzirom na to da je već 20 godina na sceni, potpuno je iluzorno govoriti da je ikakav debitant. Zna on dobro što radi, a ovaj album je i dobar dokaz za to. Jelusick “Follow The Blind Man” jest njegovo najzaokruženije djelo do sad, pa se nadam da će to znati iskoristiti na pravi način i konačno se više i jače probiti. Ako to neće biti na domaćem terenu, svakako su mu mnoga vrata vani širom otvorena, temelje za to je godinama stvarao, pa zašto ne sad to i iskoristiti.