Jedan od najboljih koncertnih albuma u povijesti jazza

Album donosi djelomičnu snimku nastupa što ga je slavni jazz glazbenik Miles Davis održao 12. veljače 1964. u Lincoln Center’s Philharmonic Hallu u New Yorku. Koncert je održan u jeku aktivnosti pokreta za ljudska prava u SAD-u, a prihod je išao u korist poboljšanja statusa crnačkih glasača na jugu države. Davis je tim koncertom također odao počast američkom predsjedniku Johnu Kennedyju na kojega je dva i pol mjeseca ranije izvršen atentat.

Cijela je snimka tog koncerta izvorno objavljena na dvije ploče: “My Funny Valentine” i “Four & More”, a integralna je verzija koncerta objavljena na dvostrukom kompakt disku “The Complete Concert 1964”. Povodom pedesete obljetnice Sony je odlučio na CD-u objaviti vjernu presliku ploče “My Funny Valentine“.

Jedan od najbojih Davisovih sastava

U tom razdoblju Davis je intenzivno tražio novog tenor saksofonista koji će odgovarati njegovu senzibilitetu i načinu djelovanja što je zahtijevao kompletne glazbenike; vrhunske instrumentaliste, ali i inventivne skladatelje spremne na nepripremljene situacije, spontanost i brze reakcije. Nakon Johna Coltranea koji je s njim svirao u drugoj polovici pedesetih, mjesto u sastavu u kraćem su razdoblju zauzeli Hank Mobley, George Coleman i Sam Rivers, dok se na toj poziciji nije ustalio Wayne Shorter koji je bio stalnim članom njegova kvinteta u drugoj polovici šezdesetih.

U vrijeme snimanja ovog albuma u sastavu je svirao, bolje nego ikad, George Coleman kojeg je Davis pozvao na preporuku Johna Coltranea, a ritam sekciju su sačinjavali glazbenici koju su uz Shortera u sljedećih pet godina sačinjavali jedan od njegovih najboljih sastava: klavirist Herbie Hancock, kontrabasist Ron Carter i tada osamnaestogodišnji bubnjar Tony Williams.

Emotivna sola

Na ovaj su album uvrštene duže izvedbe četiri standarda: “My Funny Valentine”, “All Of You“, “Stella By Starlight” i “I Thought About You“, te Davisove “All Blues” koja je također postala neizostavnim standardom u repertoaru svakog jazzista. Album donosi glazbu lirska ugođaja s dužim solima svih članova. Plijeneći pažnju toplim zvukom trube Davis briljira u emotivnim improvizacijama dugih linija postepeno gradeći napetost, pripremajući teren za novi potez koji donosi dramatiku i dinamiku, u čemu ima svesrdnu podršku istomišljenika.

No, iako izvedbe traju i po petnaestak minuta, nema pretjerivanja niti nepotrebnih demonstracija virtuoznosti, kao ni zadovoljavanja ega. Sve je na svojem mjestu, iako ne i šablonizirano. Uz mnogo spontanosti i slobode, iako uvijek ostavljajući dojam kompaktnog swinganja, glazbenici osluškuju jedan drugoga i brzo reagiraju na iznenadne nepredviđene reakcije solista. Bila je to još jedna potvrda Davisovih sposobnosti kao vođe sastava koji je otkrivao mlade, nadarene glazbenike, uspješno ih povezivao i na pravi način koristio njihove sposobnosti, mladalačku energiju, prkos i želju za istraživanjem.

Vrhunska glazbena estetika

Po dramatici, dubokoj emotivnosti i glazbenoj estetici izvedbu naslovne skladbe možemo staviti uz bok legendarnoj izvedbi skladbe “‘Round Midnight” što ju je 1956. snimio s kvintetom, u kojem je svirao tenor saksofonist John Coltrane, i objavio na albumu “‘Round About Midnight”. No, i druge izvedbe donose čisti glazbeni užitak čineći ovaj CD jednim od najboljih koncertnih jazz albuma svih vremena, obaveznim u diskoteci svakog ljubitelja jazza.

Davor Hrvoj (Preuzeto iz Jutarnjeg lista od 5. 5. 2005.)