Jack White: Njegova eksperimentalna strana

    1290

    Jack White

    Boarding House Reach

    Datum izdanja: 23.03.2018.

    Izdavač: Third Man/Columbia/XL

    Žanr: Eksperimental, Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Connected By Love
    2. Why Walk a Dog?
    3. Corporation
    4. Abulia and Akrasia
    5. Hypermisophoniac
    6. Ice Station Zebra
    7. Over and Over and Over
    8. Everything You’ve Ever Learned
    9. Respect Commander
    10. Ezmerelda Steals The Show
    11. Get In The Mind Shaft
    12. What’s Done Is Done
    13. Humoresque

    Ako tražimo nekog glazbenog Cezara koji je uspio izgraditi karijeru s mnogo projekata i pritom uvijek uspio, to je svakako Jack White. Očito je imao jasnu viziju još dok je imao mali bend u Detroitu sa svojom ženom/sestrom, a danas, dvadesetak godina kasnije, jedan je od najvećih rock starova kojem je sve dopušteno.

    Nakon The White Stripesa, The Raconteursa i The Dead Weathera, Jack je 2012. odlučio objavljivati albume i pod svojim imenom, a novi “Boarding House Reach” mu je treći solo album. To je Jack White, punim imenom i prezimenom spreman eksperimentirati sa svojim zvukom i ponuditi ga fanovima. Nema tu igre na sigurno, nema tu šablonskog skladanja, već je sve zapakirano u vrlo kompleksne pjesme od kojih svaka ima mnogo šarolikih utjecaja.

    Muziku podržava

    Upravo je “Boarding House Reach” svojevrsni spoj svega što je Jack radio proteklih dvadesetak godina prebačeno u jedan novi, na trenutke čak futuristički zvuk, s kojim mu je ponajprije do igre tonovima, nego da radi ziheraške hitove koji će sjesti na prvu. Hoće li ova kompleksnost i manjak instant pjesama umanjiti njegovu slavu – sumnjam, ali siguran sam da mu ovakav album nudi mnogo toga u budućnosti.

    Već je s najavnim pjesmama bilo jasno da su Jackove ideje šarene, da nije isključivo balansiran na granici između countryja i rocka, pa tako ovdje stvarno ima svega, od retro barskog bluesa do elektro brijačina. Ipak, opet je sve to rock, rock kakvog možemo očekivati od Jacka Whitea ako nismo uskogrudni i od njega tražimo isključivo zvuk i pjesme kakve je do sada izdavao.

    Uvodna “Connected by Love” svakako se izdiže s ovog albuma. Ovo je jedan klasični Jackov komad kakvog dobro poznajemo, mješavina country balade s jasnim klavirskim dionicama i gospel back vokalima, ali kako smo u 2018., a ne koje desetljeće prije, White je pjesmu odlučio začiniti s mnogim sintetičkim dodacima kako bi se približio mlađim generacijama. Već je tu bilo jasno da se White na ovom albumu neće nimalo zajebavati s već uhodanim načinom skladanja, nego da je od sebe prvenstveno tražio nešto novo i drugačije, a sve samo da ne dosadi, kako sebi tako i svojim obožavateljima.

    “Why Walk a Dog?” je mračna stvar kakve smo mogli čuti još u eri The White Stripesa, ali i ona je obogaćena nizom čudnjikavih zvukova pri čemu pjesma dobiva na kompleksnosti i nešto težoj prohodnosti. Zato je “Corporation” čisti biser, na tragu zvuka kakav bi mogli zamisliti da The White Stripesi sviraju u 2018. kada bi još uvijek postojali. Pjesma zvuči kao da je James Brown ušao u njega pa se funky groove spojio sa eksperimentalnom igrom ritmova i dekonstrukcijom melodija, što čini jednu od najuvrnutijih Jackovih stvari do sad.

    “Abulia and Akrasia” je svojevrsni retro intro koji zvuči kao snimka snimljena u zadimljenom baru prije stotinjak godina, a do nje je postavljena “Hypermisophoniac” koja zvuči kao da je svoju mačku pustio u studio i snimao ju kako skače po svim mogućim instrumentima i gumbićima koji su se u tom trenutku nalazili tamo.

    Ono što sam ukratko objasnio na nekoliko uvodnih pjesama možete očekivati i na ostatku albuma koji balansira između skroz genijalnih stvari do trenutaka kad shvatite da je Jack pretjerao u mješavini svih mogućih zvukova unutar jedne pjesme. Pjesme su uvelike bez fokusa i razbacane, ali tako to i mora biti u 2018. jer tradicionalne pjesme imaju sve manje odjeka. Kad tome nadodamo da Jack više viče parole nego pjeva, sasvim je jasno da ovaj album možda i neće najbolje sjesti starim fanovima koji od njega očekuju formatiranost. Nije da takvih nema, jedna od najboljih pjesama s albuma je “Over and Over and Over” koja bi se izvrsno uklopila među zadnje radove The White Stripesa, ali to je više iznimka nego pravilo.

    “Boarding House Reach” je album u kojem Jack White ne pokušava ići ukorak s vremenom, nego je napravio i nekoliko koraka unaprijed. Ovo je njegovo najeksperimentalnije djelo do sad s kojim je još jednom dokazao da mu je danas malo tko ravan. Ponavljam, pjesme nisu radiofonične i ne sjedaju na prvu, već su eksperimentalne i kompleksne – ukratko: to je Jack White danas! Zašto? Jer to može!

    Muziku podržava