Izgubljeni smjerokazi

    1662

    Millencolin

    Machine 15

    Datum izdanja: 07.04.2008.

    Izdavač: Pinnacle

    Žanr: Punk, Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Machine 15
    2. Done Is Done
    3. Detox
    4. Vicious Circle
    5. Broken World
    6. Come On
    7. Centerpiece
    8. Who’s Laughing Now
    9. Brand New Game
    10. Ducks & Drakes
    11. Turnkey Paradise
    12. Route One
    13. Danger For Stranger
    14. Saved By Hell
    15. End Piece

    Skandinavija je prepuna odličnih indie i garažnih rock bendova koji svoje uzore ponajviše traže u britanskoj i američkoj glazbenoj sceni. Malo njih se uspijeva probiti, budući da su ta tržišta dosta ‘zadrta’ i promoviraju većinom samo domaće proizvode, pa cijeli niz bendova ostaje manju poznati. U nekim slučajevima je tako i bolje.

    Millencolin je bend koji nam dolazi iz Örebra (Švedska), a tipičan je skandinavski primjerak miješanja garažnog zvuka s punkom i rockom, s time da je ovdje već sve podosta isproducirano u američkom stilu, svega se u malim dozama može osjetiti njihovo porijeklo, što je, po mojem mišljenju, jako loše.

    (Pre)često ulizivanje s melodijicama kakve rade Good Charlotte uništile su ovaj album, koji je tako dobro započeo s nekoliko uvodnih stvari. U tom početku, više se približavaju zvuku kakvog imaju Foo Fightersi, ali svakom sljedećom pjesmom sve više klize u nepovrat.

    Sa 16 godina na sceni, očekivao sam da će Millencolin biti mnogo zreliji bend, nešto u stilu The Hellacoptersa od prije nekoliko albuma, a na kraju ispada da su tek ‘iskusnjare’ u istraživanju pop-punka na nešto žešći način.

    Muziku podržava

    U 15 skladbi koliko se nalazi na albumu, nalazi se nekoliko njih koje bi klinci mogli prihvatiti, ali postoji caka što Millencolin više nisu mladi i lijepi momci, pa ih tako neće niti pretjerano vrtjeti razne popularne glazbene televizije zbog čega mi ispada ovaj album “Machine 15“, njihov sedmi u karijeri totalni promašaj.

    Uvodna i naslovna “Machine 15” pokazuje ono što očekujem od sličnih bendova, a to je beskompromisna svirka s derajućim gitarama i pamtljivim riffovima uz gromoglasan refren.

    Kada čuješ ovakvu pjesmu, odmah se podižu standardi za album, budući da očekuješ nešto u tome stilu i na ostatku albuma, ali to je sasvim kriva pretpostavka. Nešto slično se djelomično može uočiti tek na sljedećoj pjesmi “Done Is Done“, koja je gotovo sasvim u stilu Foo Fightersa.

    Već s pjesmom “Detox” počinju ‘tra-la-la’ melodije u stilu Good Charlotte, Simple Plana i tko zna kako se sve zovu njihove ostale kopije. Taj dio zvuči nešto bolje od spomenutih bendova zbog ipak nešto žešćeg zvuka, ali je to ipak previše isprazno i ispolirano, bez neke želje za nekim višim smislom, već samo u svrhu potencijalnih hitova koji će se puštati putem radija tjedan ili možda dva, ako bude sreće.

    I među takvim blijedim punk komadima, nalazi se nekoliko lijepih pjesama, ali ih gomila smeća uništava, pa ostaju totalno neprimijećene i nakon nekoliko preslušavanja. U tom smislu, kao dobre pjesme (i ništa više od tog), izdvojio bih u prvom redu laganiju “Come On” i vrlo eksplozivnu “Who’s Laughing Now” s pjevnim refrenom.

    Kao što se dogodilo i The Hellacoptersima, tako vjerujem da se i na adresi Millencolina pojavio rok trajanja s vrlo bliskim datumom. Razlog je u tome što oni s prosječno 35 godina na leđima zvuče kao kalifornijski klinci od 17 godina kojima su gitare u rukama jedini način da k sebi privuku djevojke.

    Možda sam tijekom recenzije upotrijebio mnogo loših riječi za Millencolin, ali to je zbog odličnog starta, vrlo sirovog i sigurnog, nakon čega su, po mojem mišljenju, izgubljeni svi smjerokazi u želji za što radiofoničnijim zvukom. Šteta je da nisu nastavili kao što su počeli jer bih tada bio i više nego oduševljen, ali ovako je dojam vrlo isprazan, da ne kažem loš.

    Muziku podržava