Iz pakla i natrag

Tradiciju da mu albumi izlaze ili na sam ili oko dana, odnosno Noći vještica, Helloween je napustio nakon tri izdanja, koja su donijela novi uzlet u karijeri ovog epskog benda.

U skladu s tim, četrnaesti album “Straight Out Of Hell” donio je i
određene promjene u soundu u odnosu na tri prijašnja, no te su promjene
dio nečega što ne možemo pripisati inovativnosti već prije želji da na
svakom albumu zvuče drukčije. Bar malo, ili malo više.

I to Helloweenu dosta dobro ide, jer nakon epičnijeg, progresivnijeg “Keeper Of The Seven Keys Part – The Legacy“, pa “Gambling with The Devil“, albuma s vjerojatno najjačom heavy orijentacijom u diskografiji, i zamračenijeg, nešto sirovijeg povratka u najraniju prošlost uz “7 Sinners“, ovaj album donosi kombinaciju true i modernog power metala s heavyem, za koji se danas obično koristi naziv ‘melodični power metal’. Kao da power sam po sebi nije melodičan, ali dobro, neka bude tako.Ono što bismo mogli doživjeti kao najznačajniji pomak u odnosu na zadnjih nekoliko izdanja, ne samo na tri spomenuta, pozitivna je energija kojom zrači kompletan materijal i ona potiskuje oblake tamnijih nijansi boja koji konstantno vrebaju iz prikrajka. Usprkos tome što dobar dio materijala naginje ka dramatičnosti, album je ipak napucan pozitivitetom. Uz to, zvuk mu je ekspanzivan, raširen, bogat, baš onako inficira slušne organe, a Charlie Bauerfeind u produkcijskom se dijelu potrudio da jako dobro iskombinira modernističko-futurističke elemente s onim povijesnim, sirovijim i složenijim.

Pjesme su u najvećem dijelu multipartitativnih struktura, s ritmičnom fleksibilnošću, a dio ih je i s bržim, himničnim power kontinuitetima i frapirajućim, pamtljivim i raspojasano-raskošnim melodijama kao jednim od najznačajnijih Helloweenovih obilježja. Velik je naglasak na gitarskom radu, pa je tako sve napunjeno kolosalnim, slojevitim riffovima ispunjenim melodijama, koje u kombinaciji s brzinom djeluju zaista impresivno, baš kao i solaže koje imaju notu ozbiljnosti, ali i otkačenosti i neobuzdanosti.

Andijevi vokali zvuče poprilično dobro, gušće i dublje nego što smo naučeni, bez pretjerane generičke piskutavosti, bubnjevi razaraju od početka do kraja, premoćni su, s velikim obujmom korištenja duplih pedala koji se prilagođava brzinskim orijentacijama pjesama, a bas sekcije i klavijature odišu decentnošću i diskrecijom. S dodatkom da se čini kako je klavijaturistička platforma (Matthias Ulmer) najčvršća i najposloženija Helloweenova dosad. Moguća boljka albuma mogla bi biti ta što nema nekolicinu dobrih pjesama, nema nekih koje bi povukle cijeli album, više se onako čine jednom poprilično zdravom i ujednačenom cjelinom što im, u konačnici, može biti i pozitivna strana.

Pozitivna je strana i ta da je Helloweenov album napokon, rekli bismo nakon više od 12 godina i “If I Could Fly”, najavila jedna i više nego dobra pjesma, u ovom slučaju “Nabataea“. Tekstualno je to jako zanimljiva stvar, govori o prapovijesnom kraljevstvu Nabataea i gradu Petra, koje se nalazilo na prostoru današnjeg Bliskog istoka gdje se prva demokracija razvila prije 3500 godina, predmetu brojnih istraživanja, kojima se, eto, pridružio i Helloween. Stvar je to jakog povijesnog naboja s kompleksnijom strukturom, uvodnim poigravanjem syntha i sola, brzim ritmovima koje razbijaju bubnjevi, usporenijim epskim refrenom, te staloženijim dijelovima uz impulzivnije akustike, podupiruće klavijature s orkestralnim pečatom, prejakim solom i preko sedam minuta trajanja, što je čini najdužom na albumu i kompletnijom od skraćene singl verzije.

U kategoriju poweraških himni s potencijalom ubrajaju se “Far From The Stars” i “Straight Out Of Hell“, stvar s prejakim gitarskim radom, piano u nabijenoj, srednjeritmičnoj “Waiting For The Thunder”, ponajboljoj pjesmi albuma, podsjeća na “If I Could Fly”, dok balada “Hold Me In Your Arms” uz akustične gitare, piano, orkestralije, sjetne i pune vokale, te pribrane gitare donosi više tmurnije atmosfere i emocija. Usprkos zgusnutijim gitarama, ozbiljnom klavijaturističkom podlogom i ambijentalnijim interludijem, “Live Now!” skoro je pa neozbiljna pop-power-metal pjesmica, “Far From The Stars” i “Asshole” u svom srednjem ritmu donose dosta distorzija, teških konstrukcija, a dijelom i konfuzije, dok je “Wanna Be God” u svoje dvije minute tek nagovijestila potencijal.

Tendencija zamračenije atmosfere kako se približava kraj albuma nastavlja se u “Make Fire Catch The Fly“, pjesmom koja miksa spori i brzi ritam, ali zadržava energičnost i gitarsku nabijenost, te u “Church Breaks Down“, koja govori o nepravdama crkve, a sadrži pripadajuću zvonjavu, zborsko misno pjevanje, nakon čega kombinira brže power i umjerenije heavy ritmove, a ‘sječe’ je interludij s melankoličnim solom i još jednim crkvenim pjevanjem.

Ne treba sumnjati da će se ovaj album dopasti fanovima Helloweena, i to ne samo zato što je to album omiljenog im benda, već i zato što je doista dobar i što donosi nastavak kontinuiteta dobrog rada benda koji je svojevremeno promijenio ili je možda bolje reći, popunio metal scenu. Kontinuitetu rada u prilog svakako ide i ekipa koja ga je radila (Deris/Grosskopf/Weikath/Gerstner/Löble, plus Bauerfeind), a koja je također postigla određeni kontinuitet i mogli bismo je nazvati dobitnom kombinacijom u vremenima modernog powera, u kojima su se mnogi nositelji tog subžanra naprosto pogubili. Najkraće rečeno, album je to kojim je Helloween još jednom pokazao da je zasluženo na tronu power metala i da se s njega ne misli maknuti tako brzo.