Ispucavanje poslijeratnih trauma

Još smo donedavno na našem tržištu imali priliku čuti samo najkomercijalnije glazbene projekte koji nam dolaze iz BiH, što se izgleda promijenilo u posljednje vrijeme sa sve češćim izdanjima alternativnijeg, nešto modernijeg zvuka, poput prošlogodišnjeg albuma Lake ili ovog Damira Avdića.

Damir Avdić a.k.a. Diplomatz dolazi iz Tuzle, a glazbom se bavi dvadesetak godina, za vrijeme rata u bendu Rupa u zidu (koji se službeno još nije raspao), a zatim i kao soloizvođač gdje je najviše surađivao sa Zdenkom Franjićem koji je i objavio njegov prvijenac “…o trnja i žaoka” prije četiri godine. Danas, nakon još nekoliko dodatnih godina iskustva koje je sakupio surađivajući s mnogim autorima, Avdić je shvatio da je vrijeme za novi album kojeg je nazvao “Mrtvi su mrtvi”, a objavio ga je Moonlee Records.

“Mrtvi su mrtvi” je vrlo netipičan album, posebno za naše podneblje. Kantautori većinom uzmu akustičnu gitaru, prebiru žice po njoj i nešto lagano pjevuše, dok Avdić to radi sve obrnuto, sa samo električnom gitarom koju udara kao da mu je najveći neprijatelj uz interpretaciju koja se postepeno mijenja od recitiranja, progovaranja pa sve do bolnih jauka i deranja.

Sam zvuk koji je ogoljen do kosti, bez ikakvih dodataka bubnja, basa ili sličnih instrumenata, daje posebnu snagu tekstovima pjesama koji na jedan žestok način progovaraju o poslijeratnom životu na teritoriju bivše Jugoslavije.

Makar je vrlo originalan, Diplomatz me povremeno podsjeća na Zadrugu i Zabranjeno pušenje, čime bi mogao pobrati mnoge fanove dotičnih grupa pošto su one nekad imale jako kultan status kod nas (danas je ipak znatno manji).

Vokal mu je grub, dosta hrapav, ali i vrlo izražajan zbog tekstova koji zvuče kao da se tako i trebaju otpjevati jer u svakom drugom slučaju ne bi bili toliko prodorni i ubojiti. Iz samih naslova pjesama može se uočiti da se u BiH još uvijek osjeća post-ratno vrijeme u kojem se prebire po mrtvim, nestalima, neimaštinom, novonastalim kapitalizmom…

Sve su to teme koji mnogi naši autori opjevavaju, ali u Avdićevoj hardcore-punk-metal-rock izvedbi dobivaju dimenziju u kojoj on nadmašuje sve rappere, Hladno pivo, Zabranjeno pušenje i slične grupe.

Ipak, da ne sve bude idealno, moram reći da je vokal često atonalitetan s glazbom što povremeno zna zasmetati. Njegova bomba (kako zove svoju gitaru) puca vrlo eksplozivne riffove koji se također znaju istopiti u vrlo sličnu cijelinu, ali takva atmosfera i treba biti radi stihova, pa mu to ne uzimam previše za zlo.

Dosad je u Sloveniji najpoznatiji (otud vjerojatno i ideja za promjenom diskografa), dok je u Hrvatskoj i rodnoj BiH slabije poznat, ali uskoro bi se moglo i to promijeniti zbog vrlo dobrog albuma “Mrtvi su mrtvi”.

Lijepo je znati da se i na našim prostorima rađa jedna opaka alternativna scena koja nema nikakvih veze s mainstreamovskom turbo folk paradom.