In Moz We Trust

22. svibnja 2004., zvijezda bivših The Smiths proslavio je rođendan na pozornici rodnog mu Manchestera. Raspoloženi Moz i nadahnute kombinacije starih i novih pjesama pred nekadašnjim sugrađanima, a danas predanim obožavateljima, zacementirale su njegov trijumfalni povratak na globalnu glazbenu scenu.

Manchester je poseban grad, ne samo zbog one legendarne ‘On The Sixth Day God Created MANchester’, već što je i njegova glazbena scena – poznata kao ‘madchester’ – dijelom najzaslužnija za razvitak glazbe uopće. Kada se pojavila grupa The Smiths, top-ljestvice imale su priliku upoznati dva iznimna talenta: s jedne strane bio je Morrissey, s druge Johnny Marr.

Raspadom grupe, gotovo su svi predviđali kako će i njezina ikona utonuti u zaborav, kako mu neće biti moguće održati kultni status u solo vodama. Ali Stephen Patrick Morrissey pokazao je i dokazao suprotno, barem neko vrijeme… Sve je savršeno izgledalo do 1997. i albuma “Maladjusted” koji su svi otpisali (slikovito nazvavši ga ‘dinosaurom zastarjelog zvuka’), a Morrisseyeva izdavačka kuća raskinula je ugovor s njim.

U sedam godina koliko je proveo na margini, njegove pjesme, ali i one nastale u suradnji s Marrom, postale su bezvremenske, a on sam postao je jedna od rijetkih potvrđenih kultnih legendi. Savršeno vrijeme povratka bilo je još savršenije, podebljano činjenicom kako su Morrisseyevi sljedbenici jednako željno iščekivali dan Mozovog drugog dolaska.

Svakome tko postane slavan, nastup u rodnom gradu, pred domaćom publikom, vjerojatno je nemjerljivo iskustvo, neusporedivo s bilo kojim doživljajem: kemija između Morriseya i publike više je nego opipljiva, a vidno uzbuđeni i ganuti Moz glazbom je uzvratio ljubav i zahvalio za ukazano povjerenje.

Gotovo petominutni uvod u koncert prati obožavatelje prije ulaska u dvoranu, intervjuirajući poneke od njih na temu ‘Što Morrissey znači za Vas?‘ u maniri najboljih rockumentaraca, sve do samog kraja i razlaza. A između? Između je fantastičan koncert, prepun emocija, veličanstvenih pjesama i uvrnutog humora svojstvenog samo njemu (zabavno je pogledati pogrešno proračunat skok obožavatelja iz publike prema bini, uz Morrisseyev komentar “Dobar pokušaj…“).

Čitav set-pjesama pravilno je raspoređen: red solouradaka (što novih, što starih, uz ipak izostavljanje onih najočekivanijih), red pjesama iz The Smiths razdoblja; reklo bi se za svakog ponešto.

Uigrani tim glazbenika suvereno kroči hitovima od samog početka do kraja, a s tako moćnom pratnjom, Morrissey jednostavno briljira na svoj prepoznatljiv način.

No vrhunac večeri svakako je na bisu izvedena “There Is a Light That Never Goes Out“, kolektivna ekstaza s masovnim pokušajima skakanja na pozornicu uz genijalnu odjavu (odlazak jednog po jednog člana benda u mrak, slično kao što su na povratničkom koncertu napravili Leb i sol).

Uz standardni koncert, kao dodatak disku nalazi se pet pjesama s mančesterskog Move Festivala i četiri videospota za tri pjesme.

“Who Put the M in Manchester” najbolji je suvenir našem Sinatri post-punk generacije i najljepši dokaz da se stara, islužena zvijezda vratila u formu.