Porcupine Tree
The Incident
Datum izdanja: 14.09.2009.
Izdavač: Roadrunner Records
Žanr: Progressive Rock
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Osim Opetha i Dream Theater, još jedan svijetu omiljeni prog bend Porcupine Tree zadnjih godina obitava na velebnom Roadrunner Records i nastavlja praksu da novi album izbacuju puno ranije i nenadanije nego što smo očekivali od ljudi koji nas časte prostudiranom glazbom punom zavrzlama, povezanosti i konceptualnosti.
Je li to razlog, ali “The Incident“, koliko god klasično dobar album od
klasično odličnog benda bio, ipak nije pokazatelj najboljega za što je
Steven Wilson sposoban.
“Fear of the Blank Planet” iz 2007. još mi nekako svježe stoji u glavi, a već je vrijeme za proučiti novu igrariju ovih genijalaca, i to 10. po redu. Već jako simpatična “Time Flies” razvezla je široki osmjeh na lice i prije izlaska albuma, a ostatak albuma polako raste i svakim slušanjem donosi nešto novo – ništa čudno, pa čak i očekivano za Porcupine Tree.
Već na samim počecima nije mi bio jasan cijeli koncept duplog CD-a budući da se trajanjem (možda) može sve ugurati na jedan (plus što su na drugom samo 4 pjesme), ali kasnije mi je postalo jasno da je prvi CD u biti jedna pjesma od 55 minuta, samo formalno razdijeljena po pjesmama. No, zvučno spojiti pjesme (koliko god ih bilo) u današnje vrijeme nije tolika znanost, a posebno kod jednog ovakvog benda nije ni jako iznenađujuće.
Dosta izlistanih pjesama služe kao kratki (instrumentalni ili vokalni) uvodi i spojevi među progresivnim majstorijama. Među onim potpunim stvarčugama sigurno treba izdvojiti glasni instrumental “Circle of Maniacs“, lagano-žestoku “Octane Twisted” i akustičnu “I Drive the Hearse“.
Ono što zvukom oduševljava i trga svačije uši prog ritmovima su “The Incident” i brutalno riffasta “Bonnie the Cat“.
Akustični dijelovi i dalje vuku prema nekoj modernijoj verziji Pink Floyda iz doba “Animals” albuma, a oni glasniji ponekad preslikavaju najbolje trenutke sa zadnja dva-tri albuma. Sve skupa je onako poznato hipnotično i razvučeno, prelazi iz euforije u tugu. No, ipak ostaje malo onog osjećaja kao da se previše trude pa pjesma bude ‘preizanalizirana’ i izgubi se u svojoj progresivnosti. Pod ‘pjesma’ mislim na tu jednu pjesmu koja se provlači kroz cijeli prvi CD. Drugi, tako i tako, ispada kao nekakav čudan i vrijedan bonus.
Porcupine Tree sigurno nisu sposobni uništiti pjesmu i snimiti loš album, ali definitivno će “The Incident” ostati samo nasljednik odlične faze u kojoj su me izbombardirali albumima “Absentia”, “Deadwing” i “Fear of the Blank Planet“. I postali jedan od najdražih bendova.
