Hatebreedova nadmoć

    1936

    Hatebreed

    Supremacy

    Datum izdanja: 14.08.2007.

    Izdavač: Roadrunner Records / Dancing Bear

    Žanr: Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Defeatist
    2. Horrors of Self
    3. Mind Over All
    4. To the Threshold
    5. Give Wings to My Triumph
    6. Destroy Everything
    7. Divine Judgement
    8. Immortal Enemies
    9. Most Truth
    10. Never Let It Die
    11. Spitting Venom
    12. As Diehard as They Come
    13. Supremacy of Self

    Hatebreed već godinama pegla moćne metal-core riffove, a frontmen Jamie Jasta urla o mentalnoj čvrstoći, časti, izdržljivosti itd. Novi album “Supremacy” je u tom pogledu malo toga promijenio, jedino što je imao jako tešku zadaću da dostigne (ili prestigne) zadnji “The Rise of Brutality”. Hm, recimo da je negdje blizu i da će svi hatebreedovci biti zadovoljni i žestoko namršteni.

    U startu, čak i prije preslušavanja albuma, Jamie je svojim memoarima u bookletu sve objasnio. Osim dugog teksta o tome kako mu je bilo teško u zadnjih dvije i pol godine i kako se osjećao kao hodajući mrtvac prepun depresije, droge i cuge, svaka pjesma, osim riječi, ima svoj uvod i par rečenica koje je opisuju.

    Već odlična i brutalna “Defeatist” sa zbornim urlanjem “Cause you HATE yourself, and you HATE this world, and you HATE the fact that you HATE every moment” pokušava mudrim riječima uputiti sve fanove u život i na vlastitu mentalnu snagu.

    To the Treshold” je hit koji je najavio album i zbilja je odlična stvar, i već se tu može vidjeti da se i dalje orijentiraju na svoj uobičajeni ritam i energiju. Zato i ima dosta stvari koje su zbilja prosječne (“Horrors of Self” i “Mind Over All“), pa čak i skroz bezveze. To se odnosi na zadnju stvar “Supremacy of Self“, koja ne zaslužuje biti zadnja, niti zaslužuje nositi temu albuma. Ali dobro, to je manje-više to od loših pogleda na album.

    Muziku podržava

    Zborni urlici na refrenima opet se provlače kroz sve himničke stvari (“Destroy Everything“) i tako ne odustaju od hardcore obilježja, a zadnje vrijeme to rade puno iskrenije od zaboravljenih Biohazarda.

    Najbolje su stvari, osim spomenutog otvaranja albuma, “As Diehard As They Come” sa ‘slayerovskim’ sporim riffom i “Spitting Venom“, koja ponovno otkriva da im bubnjevi donose prepoznatljivost svakoj pjesmi.

    Njihova ubojita žestina, kojom pokušavaju zgaziti sve pred sobom, uvijek mi je bila simpatična i dobra, ali albumi im nekad ispadaju dosta jednolični i svode se na nekoliko (otprilike polovicu) efektnih himničkih pjesmuljaka, thrash riffove, strojne bubnjeve i vojničke refrene. Ali ljubitelji “Perserverance” i “The Rise of Brutality” i ovdje će naći puno dobrih trenutaka za sebe.

    Hatebreed ponosno i dalje visoko drži letvicu ovakve glazbe za sve svoje sljedbenike i činjenica je da vjerojatno s niti jednim ovakvim albumom neće razočarati svoje fanove. A bez nepotrebnog naklapanja, na kraju krajeva, jedino to je bitno i njima i ljudima koji ih slušaju.

    Muziku podržava