Hatebreedova nadmoć

Hatebreed već godinama pegla moćne metal-core riffove, a frontmen Jamie Jasta urla o mentalnoj čvrstoći, časti, izdržljivosti itd. Novi album “Supremacy” je u tom pogledu malo toga promijenio, jedino što je imao jako tešku zadaću da dostigne (ili prestigne) zadnji “The Rise of Brutality”. Hm, recimo da je negdje blizu i da će svi hatebreedovci biti zadovoljni i žestoko namršteni.

U startu, čak i prije preslušavanja albuma, Jamie je svojim memoarima u bookletu sve objasnio. Osim dugog teksta o tome kako mu je bilo teško u zadnjih dvije i pol godine i kako se osjećao kao hodajući mrtvac prepun depresije, droge i cuge, svaka pjesma, osim riječi, ima svoj uvod i par rečenica koje je opisuju.

Već odlična i brutalna “Defeatist” sa zbornim urlanjem “Cause you HATE yourself, and you HATE this world, and you HATE the fact that you HATE every moment” pokušava mudrim riječima uputiti sve fanove u život i na vlastitu mentalnu snagu.

“To the Treshold” je hit koji je najavio album i zbilja je odlična stvar, i već se tu može vidjeti da se i dalje orijentiraju na svoj uobičajeni ritam i energiju. Zato i ima dosta stvari koje su zbilja prosječne (“Horrors of Self” i “Mind Over All“), pa čak i skroz bezveze. To se odnosi na zadnju stvar “Supremacy of Self“, koja ne zaslužuje biti zadnja, niti zaslužuje nositi temu albuma. Ali dobro, to je manje-više to od loših pogleda na album.

Zborni urlici na refrenima opet se provlače kroz sve himničke stvari (“Destroy Everything“) i tako ne odustaju od hardcore obilježja, a zadnje vrijeme to rade puno iskrenije od zaboravljenih Biohazarda.

Najbolje su stvari, osim spomenutog otvaranja albuma, “As Diehard As They Come” sa ‘slayerovskim’ sporim riffom i “Spitting Venom“, koja ponovno otkriva da im bubnjevi donose prepoznatljivost svakoj pjesmi.

Njihova ubojita žestina, kojom pokušavaju zgaziti sve pred sobom, uvijek mi je bila simpatična i dobra, ali albumi im nekad ispadaju dosta jednolični i svode se na nekoliko (otprilike polovicu) efektnih himničkih pjesmuljaka, thrash riffove, strojne bubnjeve i vojničke refrene. Ali ljubitelji “Perserverance” i “The Rise of Brutality” i ovdje će naći puno dobrih trenutaka za sebe.

Hatebreed ponosno i dalje visoko drži letvicu ovakve glazbe za sve svoje sljedbenike i činjenica je da vjerojatno s niti jednim ovakvim albumom neće razočarati svoje fanove. A bez nepotrebnog naklapanja, na kraju krajeva, jedino to je bitno i njima i ljudima koji ih slušaju.