Audrey Horne
Youngblood
Datum izdanja: 04.02.2013.
Izdavač: Napalm Records
Žanr: Hard Rock
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Koga god da ime ovog benda, naravno, pod uvjetom da nije ranije čuo za njega, asocira na filmsku ili televizijsku umjetnost, u pravu je.
Naime, Audrey Horne lik je koji je glumila malo poznata Sherilyn Fenn u ”Twin Peaksu”, kultnoj seriji Davida Lyncha s početka ’90-ih., a upravo po njoj dobio je (ili si sam dao) ime. No dobro, bila je to jako popularna serija i ne mora biti bezgranično čudno što se bend tako zove, ali ako kažemo da se radi o ekipi koja dolazi iz Bergena, ili jesu ili su bili članovi Enslaveda, Gorgorotha, Ov Hella i(li) God Seeda, a u ovom slučaju nisu black metalci, e tu bi se već mnogi mogli iznenaditi.
U današnjim se vremenima pojavilo dosta bendova koji ne samo da se tako predstavljaju, već im se i po soundu lako dade zaključiti da inspiraciju crpe iz ’70-ih. i ’80-ih. Ima ih zaista dobrih, većina dolazi upravo sa sjevera Europe, a za rijetke od njih, kao u slučaju Audrey Horne, bez ikakve bismo grižnje savjesti mogli reći da je jedan od najboljih. Recimo, među tri-četiri najbolja retro hard rock benda, i to ne samo u skandinavskim, već i u širim geografskim formatima.
Glazba Audrey Hornea jako je naslonjena na hard rock spomenutih perioda s hiperzaraznim soundom koji je produkcijski posložen na način da balansira između sirovijeg i modernog s vrlo tankom linijom razgraničenja. Isto tako, dok je bend u početku svoj glazbeni opus dobrim dijelom naslanjao na post-grunge, na ovom je albumu više orijentiran ka heavy metalu osamdesetih i ne treba dodatno pojašnjavati kako ta kombinacija zvuči bolje, zrelije, konkretnije i izvornije. Snažan je to, na momente težak i taman, ali kontinuirano melodično-magnetni hard rock s osvježenom energijom i sa čvrstim stavom.
Gitarske harmonije ispunjene su thinlizzyevskom čarobnošću i magijom Iron Maidenovih melodija, NWOBHM-om nadahnuto, propulzivno ‘twin’ riffanje i raznovrsno soliranje svoje korijenje definitivno ima u tim bendovima, ali isto tako i u Deep Purpleu, Led Zeppelinu i Saxonu. Momak koji pjeva, Toschie, poprilično je nepoznato ime u glazbenom svijetu, no radi se o odličnom pjevaču, s hrapavim, masnim, dubokim i svestranim, pravo onako ‘macho’ vokalima koje bez posebnih naprezanja prilagođava raspoloženju i stilu pjesama.
Klavijature su hipnotičke i opojne, s izrazito protočnim soundom u kojem nalazimo i svjetlijeg, ali i darkerskijeg atmosferičnog opredjeljenja, lupa bubnjeva djeluje impresivno, precizno, s izvrsnim osjećajem u pogađanju nota i u potpunosti su podređeni kreiranju catchy ritmova, dok je bas uobičajeno, hard-rockerski ‘deeply’ s kontinuiranim angažmanom, koji uključuje česta pojačanja distorzija.
Maidenovskim melodijama ispunjena je “Redemption Blues“, pjesma s najjačim utjecajima bluesa, ali i tipičnijim, zgusnutim, ‘zaprljanim’ hard rock riffovima, autentičnim vokalima, ritmičnom kombinatorikom bubnja i basa, a “Straight Into Your Grave” brza je pjesma mračnije forme sa skoro fatalnom privlačnošću kroz pregršt gitarskih melodija. Old-school hard rock miks bubnja/basa/riffa/klavijatura nudi “There Goes A Lady“, pjesma s deeppurpleovskim riffovima i solažama u stilu “Smoke On The Water”, a kombinaciju ozbiljnog i punog sounda Hammonda i razigranijih klavijaturističkih space varijacija donosi o(t)pušteniji hard rock naslov “Show And Tell“.
Kombinaciju tvrđih i krućih, s relaksirajućim tonovima kroz razigraniji plemenski početak uz cvrkut ptica, miks Saxonovih i Kissovih riffova s potpuno distorziranim basovima donosi “Cards With The Devil“, “Pretty Little Sunshine” izrazito je himnična pjesma s potentnim refrenima i gitarsko/bas/bubnjarskom podlogom jako nalik na Motörhead iz “Kill By Death” faze pojačan solom basa. Moderniji hard rock pristup tamnije atmosfere donose “The Open Sea“, stvar s masivnijim i distorzivnijim riffovima i prikrivenim utjecajima bluesa, te “The King Is Dead“, još tamnija pjesma, s nešto doom kreacija, poprilično zamračenijim melodijama i melankoličnim piano dijelom, a “This Ends Here” je pjesma s najjasnijim utjecajima Iron Maidena.
Dakle, ovo je prije svega intenzivan album s kontinuitetom, a bez slabih segmenata koji bi narušavali usklađenost svih elemenata, a nakon toga album s gomilom dobrih pjesama kojim je Audrey Horne definitivno potvrdio da je bend visoke klase koji u svojoj glazbi ima ‘ono nešto’. Bend koji ima svoju magiju i zna ju prenijeti na druge. Nekima je on sličan, neki su slični njemu, a opet dijelom različiti. U biti, tko zna, možda i nije toliko drukčiji koliko je bolji od drugih.
