Greta Van Fleet “Starcatcher“: plutanje bez pravog cilja

Recenzija albuma – Greta Van Fleet “Starcatcher”.

Led Zeppelin.

Okej, sad kad sam ispunio obligatorno spominjanje Led Zeppelina u bilo čemu vezanome uz Gretu Van Fleet, sad mogu mirne duše reći još nekoliko riječi o njima, koje nisu nužno vezane uz konstantna optuživanja kako se samo mogu usuditi, doći, i bezbožno pokrasti Led Zeppelin. Jer iskreno, i to je trebalo znati napraviti; doći kao tinejdžer na rock scenu, tada već duboko posvađanu između progresivnosti i tradicije, digitalije i toplih lampi pojačala te napraviti kaos pjesmama poput „Highway Tune“ te „Safari Song“. I dok je publika ili hvalila zbog toga što su u mnoštvu „kAoSa i AnTiMUziKE!!!“ došli spasitelji afektivne topline Led Zeppelina, The Eaglesa te drugih, ili kudila zbog besramnog kopiranja istih, Greta Van Fleet je nastavila dalje.

„Starcatcher“ je treći studijski album grupe, odnosno nastavak biblijski imenovanog „The Battle at the Garden’s Gate“, u kojem je bend istraživao teme ponovnog rođenja, nade te smrti („Broken Bells“), uz fenomenalne gitare Jakea Kiszke („My Way, Soon“, „Age of Machine“). Ali vremena se mijenjaju te se je i sam Jake Kiszka priključio valu nezadovoljnih gitarista koji nisu zadovoljni količinom „duše“ kod shred gitare karakteristične za sferu metal glazbe iz nekog čudnog razloga.

Nakon što je bend 2017. godine izdao „Highway Tune“; očekivanja od benda su bila velika; YouTube komentari prštali su nadom kako će bend jednom otkriti tradicionalne instrumente, kako će štimati gitare drugačije, uglavnom, kako će postepeno početi stvarati kvantnu fiziku od pjesama – možda stvoriti novi „The Rain Song“ ili „Ramble On“. Zapravo, sam uvod u „Starcatcher“ zvuči obećavajuće iz produkcijske strane; bend na početku zvuči iznenađujuće surovo, bez nekakvih pretjeranih efekata ili uljepšavanja u studiju.

Gitara Jakea Kiszke na nekoliko mjesta dolazi zvuči jednostavno fenomenalno; na „The Indigo Streak“ konačno možemo čuti blues rock riff koji je potegnut iz duše umjesto matematičkim kombiniranjem blues ljestvica, dok je riff na „Frozen Light“ upravo taj matematički riff, no itekako dobro usklađen s atmosferom pjesme; što naročito na prvoj polovici albuma nije slučaj.

Iako recenzija možda skače sama sebi u usta, za priznati je da je nekoliko točki na albumu, gdje sve predrasude te usporedbe padaju u vodu. „Runway Blues“ skladba je koja traje nešto više od minute, no unutar te minute nalazi se marginalno psihodelična klinička ludost koja podsjeća na, da, pogodili ste, Led Zeppelin i njihov koncert u Royal Albert Hallu 1970. te mladenačka energija kojom su zračili. „Meeting the Master“ prošaran je utjecajima Indije; s oskudnim tekstom albuma mijenjaju se mantre, dok se s odličnom (ponegdje harmoniziranom, što je itekako lijepo) gitarom mijenja harmonij.

Želja za promjenom benda evidentna je; kritike o neinventivnosti shvatili su vrlo ozbiljno na drugom albumu, iako se već na uvodnim taktovima albuma („Fate of the Faithful“) vidi blago prisiljena privrženost zvuku kojeg su razvijali iz prvog albuma. Ili ljudski rečeno – već pri uvodu je slušatelj ne uveden, već otet, pretučen te prisiljen slušati 4,5 minute neizdane B-strane Led Zeppelina koja je, koincidentno, pjesma Grete Van Fleet. Zapravo, za svaku pjesmu na albumu se jednostavno ne može čuti Led Zeppelin i u biti „Starcatcher“ je toliko teško recenzirati bez da duh oskudno odjevenog Roberta Planta ne leluja okolo i forsira: „E, daj sad tu napiši Led Zeppelin. Led Zeppelin, Led Zeppelin, Led Zeppelin…“

Iako možda kod Grete Van Fleet to nije prioritet; prijašnji album je imao oh, toliko sočnije tekstove, praktički poeziju („Trip the Light“), dok se tekstualno „Starcatcher“ vraća k tematskim idejama Led Zeppelina, koji su stvarali tekstove jednake kontemporarnoj britanskoj poeziji, ili ih stavljali samo kao pomoćni alat k 6,5-minutnom vrištanju teremina. Međutim, razbirući kod tekstova poput „Waited All Your Life“, ovo drugo bi prije bio slučaj za „Starcatcher“.

U glazbeni talent benda se uopće ne sumnja; ako bi slušatelj živio u nekoj opskurnoj pećini te bi mu Greta Van Fleet bila prvi doticaj s rock glazbom, uvjerljivo bi na istoga imala isti utjecaj kao što je na Beatlese imao Chuck Berry, ili Beatlesi na – sve. Zato je Gretu Van Fleet u biti jako ugodno slušati; još bi je bilo ugodnije slušati da jednostavno netko dođe, donese onu groznu napravu kojom je Ellen Burstyn bila spržena u „Rekvijemu za snove“ te obriše svaki trag sjećanja na Led Zeppelin. Zato glazba na „Starcatcheru“ valja; no uz kohorte rock albuma 1960-ih i 1970-ih, kako i ne bi?

Robert Plant je bend u jednom navratu nazvao „Led Zeppelinom I“ – i tri studijska albuma kasnije, ne čini se kako će se bend pomaknuti od „Led Zeppelina I“, a kamo li od oznake Led Zeppelina uopće; neće nitko reći da uvod u „Sacred the Thread“ ne zvuči i ritmom i produkcijskom tehnikom isti kao uvod u „When the Levee Breaks“, ili kako „Farewell For Now“ zvuči kao da je Led Zeppelin (opet) trebao još jednu pjesmu za „Led Zeppelin III“, ali je umjesto iste isfrustrirano napisao „Tangerine“.

To malo boli, obzirom kako je kroz album („The Indigo Streak“) bend pokazao koliko se dobro snalazi u psihodeliji, u nekonvencionalnome, u tome kad pjesmu vode prsti, a ne utjecaji. Zato je možda dobro zaključiti s činjenicom kako je Greta Van Fleet vjerojatno jedini bend koji i poslije tri, šire definirano ista albuma i dalje ulijeva dječačku nadu kako će spasiti rock i za starije i za mlađe. No ne danas. Uostalom, treba li rock spasitelja?