Green Day: Koji je ovo…? Novi album “Father of All…“

Gdje započeti uopće? Koji je ovo k****? Zar smo zaista došli do trenutka u rock povijesti kad je značajan mainstream akt zadovoljan ovo objaviti u eter kao finalni produkt studijskog ciklusa (khm Metallica). Koga se htjelo povrijediti – je bilo barem vrijedno? Može se uvažiti pretpostavka da je diskografska kuća dobila srednji prst (ipak su se ovom kompilacijom odradile ugovorne obaveze), iako sam uvjeren kako je kolektiv zapravo vlastitoj publici uvalio debelu k*** u usta. Tko je na kraju ispao glup? Možda se radi o grupi u stanju nesvjesnosti oko vlastite nevičnosti, a možda su uspjeli ismijati sve oko sebe – samo je u tom slučaju šala očigledno interna. Ukratko, Green day, hvaljeni američki pop punk bend, izdali su novi album “Father of All…“ – i svijet je stao.

Unatoč određenim procedurama kod pisanja glazbenih recenzija, suzdržat ću se od sistematizacije dugotrajne karijere boomer rockera te od spomena brojnih kulturno definirajućih radova – nije potrebno niti zasluženo. Jedino se može satkati metaforička nit izrazito kreativnog nazadovanja u prošlom desetljeću – od već zaboravljene trilogije (“¡UNO!“, “¡DOS!“, “¡TRÉ!“) do osrednjeg “Revolution Radio“, Green Day su uspjeli iscijediti svaku kap samosvojnosti iz nekoć mesnate pulpe. “Father of All…“ time predstavlja logičan odgovor na dosadašnji razvoj okolnosti – svjesno udaljavanje od utemeljene i prepoznatljive estetike. Album brojnim pripajanjima i besramnim reinterpretacijama glam, rock & roll te garage utjecaja tvori nedefiniranu, neobrađenu i konačno nebitnu cjelinu u nedostatku bilo kakvih upečatljivih kvaliteta (ispravak – djelo je podosta plesno) i konkretnih pjesama. Problem nije istiskivanje vlastite evolucije niti istraživanje novih zvučnih krajobraza već posve lijeno izdr****** prerušeno u formu umjetničke progresije. U biti, pjesme jednostavno nisu dovoljno dobre! Zašto?

Projekt započinje s dinamičnom i instrumentalno zaigranom istoimenom skladbom koja bi u nekom paralelnom svemiru mogla sadržavati žar i pjevnost najboljih garage rock uradaka. Sve naposljetku biva potopljeno apsurdnom vokalnom izvedbom (kričavi falsetto) i lošim mixingom (vokala naravno). Nakon početnog tolerantnog šoka, bend si kreće polako sjeći grkljan. “Fire, Ready, Aim“, pored ponovno prihvatljivog sviranja, gotovo je neslušljiva. Pjevanje, usporedno s mumble reperima, je ružno, krajnje nerazumljivo i zasićeno do neprepoznatljivosti. I opet, bez želje da se ponavljam, audio mixing je očajan – vokal jedva dolazi do izražaja u šumi okolne buke. Napredak ne stiže na sljedećoj “Oh Yeah!“. Kompozicija, možda najgora na cijeloj ploči, uz navedene tehničke manjkavosti sadržava iznimno odbojan hook te interpolira sample “Do You Want to Touch Me“ poznatog pedofila (Gary Glitter). Čak i instrumenti zvuče prigušeno i jeftino. Šetnja promenadom užasa nastavlja se na “Meet Me on the Roof“ te “I Was a Teenage Teenager“ –  zbilja više nemam mašte, niti volje, izmišljati nove riječi i fraze za nekoliko puta ponavljane utiske.

Kad već nije moglo gore, narednih nekoliko pjesama vraća boju u obraze posrnulih divova. “Stab You in the Heart“, bogu hvala, sadržava koliko toliko zavodljiv refren i plesne uzorke. Sad, ovo je rijedak slučaj gdje je ‘no fucks given’ karakter osjetan (u pozitivnom smislu), a pričamo o djelu promoviranom na temeljima navedenih obilježja. Pjesma i dalje nije nužno dobra, ali barem ispunjava svoju svrhu za vrijeme kratkog trajanja (istovremeno me neodoljivo podsjeća na kultni hit Billy Rae Cyrusa “Achy Breaky Heart“). “Sugar Youth“, jedan od najboljih trenutaka ovdje, ukrašen je pohvalnom brzinom, zapanjujućim gitarama, čvrstim ritmom i nezaboravnim pripjevom – istina da je isti preuzet s pjesme “She’s a Rebel“ s neznatnog opusa “American Idiot“ iz 2004. godine, ali što se može. Nastavljajući trend posuđivanja već razrađenih ideja, “Junkies on a High“ zvuči kao plagijat “Boulevard of Broken Dreams“ – tempo, struktura i osjećaj gotovo su identični što samo doprinosi statusu suvremene iteracije kao highlighta ovogodišnjeg projekta. “Take the Money and Crawl“ prihvatljiv je pop punk eksperiment, a završna “Graffitia“ mogla se lako smjestiti na b-side kolekciju kvalitetnijeg izdanja.

“Father of All …“ može se sumirati kao vrsni pothvat nemara i lijenosti. Prvi pogled na cover albuma samo podupire tvrdnju – uništen artwork “American Idiot“ bez ikakvog razloga i potrebe. Skratimo priču i samo utvrdimo da su najbolje pjesme ovdje kopije starih, daleko bolje izvedenih ideja. Gdje dalje, na koji način nastaviti? Odgovore nemam te ih ne želim izmišljati. Jedino je jasno kako bend više ne mari za vlastiti rad, pa zašto bi dovraga taj teret sjeo na naša leđa? Uz iritantno obećanje: “NO FEATURES. NO SWEDISH SONGWRITERS. NO TRAP BEATS. 100% PURE UNCUT ROCK.“  Green Day možda je zabio posljednji komad metala u skoro mrtvo tijelo nekoć slavnog žanra.