Godine zmaja ipak pobijedile godinu majmuna

Ne morate biti veliki obožavatelj domaće glazbe, ali ako živite u Hrvatskoj onda vam ime Psihomodo pop ne bi trebalo biti nepoznanica. Kultni zagrebački bend, s naglaskom na ovo ‘zagrebački’, koji je prve demo snimke napravio još tamo početkom osamdesetih, na sceni se pojavljuje 1988. kada izdaju prvi album “Godina zmaja” koji donosi velike hitove poput “Fride”, “Ramone” ili “Ja volim samo sebe”.

Od tada pa do danas snimili su još oko desetak albuma i iako nikada više nisu dosegli razinu s koje su startali, uspjeli su opstati na sceni punih 20 godina koje su obilježili kompilacijom na dva CD-a pod nazivom “Tekućih 20”.

Novi album zove im se “Plastic fantastic“, nazvan po stihu iz njihove obrade pjesme “Telegram Sam”. Za razliku od “Debakla” iz 2000. koji je osvojio Porina za najbolji rock-album, ali je prošao prilično nezapaženo, većina glazbenih kritičara za novo ostvarenje Psihomodo popa puna je hvale. Što se ne bi moglo reći i za mene koja sam ipak odrasla na “Fridi”, “Ramoni”, “Sexy magazinu”, “Pinokiju” i ostalim kultnim himnama moje generacije. Gobac kao osoba će vjerojatno uvijek ostati veliko dijete, ali Gobac kao autor pjesama je nedvojbeno sazrio, no meni se ipak više sviđalo razdoblje u kojem je on više slušao The Ramonese i Iggyja Popa, a manje blues.

Jer manje više sve pjesme na albumu vuku na blues-rock, dok na ranu (punk) fazu benda asocira tek “Privatni pakao“. Za prvi singl izabrali su “Linoleum Boy”, ali daleko najbolje stvari na albumu su nešto sporija “Lagano padam” i “O.K” u kojem mi se najviše sviđa tekst, što se ne bi moglo reći za ostale pjesme u čijim tekstovima ima prepoznatljive Gopčeve infantilnosti (“Galebovi”, “Baby”), ali to albumu daje onaj potreban šarm bez kojeg Psihomodo ne bi bio Psihomodo.

Možda “Plastic fantastic” zaslužuje i više od ocjene 3, ali u usporedbi s “Godinom zmaja” i “Sexy magazinom”, on je ipak samo jedan prosječan album inače fantastičnog benda.