Psihomodo pop “Vjerujem u čuda” – Kratko, kraće, najkraće

Vjerujem da svi znaju za Psihomodo pop i da ih ne treba posebno predstavljati. U 40-ak godina karijere uspjeli su se isfurati kao jedan vrlo zabavan rock band sa zajebantskim stihovima, te vrlo pamtljivim refrenima i melodijama. Da li se što promijenilo i sad? U generalnim postavkama nije, ali nijanse jesu.

Prvi sloj albuma:

Kad se krene poslušati novi album “Vjerujem u čuda”, obuzme vas ta neka pozitivna energija kojom bend pršti već dekadama. Pjesme su kratke, brze i poletne, kao da su se vratili na svoje početke, te tome nadodali nešto modernog, ponajprije zvuk Viagra Boysa (aranžmani gudača me ponajprije asociraju na to!). Deset pjesama u nepunih 29 minuta ukazuje da ćete vrlo brzo morati krenuti ispočetka, što nije loše, posebno jer je album na prvu i više nego zabavan.

Drugi sloj albuma:

Nakon prvog slušanja, treba malo i pomnije obratiti pažnju i na same pjesme. Generalno, to su standardni ‘Psihići’, zabavnih tekstova, uz tek povremeno poneki promašaj (ako se mene pita, “I to je ok!” jedan je od najlošijih njihovih momenata). Ima tu svakako hrpa pjesama koje bi mogle odlično prolaziti, kako na radiju, tako i na koncertima, posebno ove koje su dvije do tri minute dugačke.

Treći sloj albuma:

Gobac je karizmatičan i da ‘čita telefonski imenik’ u svojim pjesmama, vjerojatno bi i to bilo zabavno… Jer je i on sam po sebi zabavan… Ali, ovdje se jasno vidi da ima velikih problema s refrenima, odnosno sa stihovima/rimama u istima, pa često ponavlja jedne te iste stihove (koji su najčešće i ime same pjesme) u nedogled, što povremeno djeluje iritirajuće. Ali, to je Gobac, pa valjda djeluje i bezbrižno. Najbolji primjer je uvodna “Dižeš me” koja ponavlja ‘dižeš me’ 65 puta u manje od tri minute. Možda sam malo razmažen, ali draži su mi mnogi raniji refreni koji su se razvijali malo po malo, a ne imali samo repetitivnost istih riječi/fraza.

Zaključak:

Ako volite Psihomodo pop, preskočite ove slojeve i jednostavno uživajte u albumu ili ga jednostavno mrzite, ako ih ne volite niti malo. Ipak, točno je da je bend i nakon toliko vremena sposoban objaviti zabavan album koji je karakteristično njihov, ali opet nekako drugačiji i moderniji. Upravo ta kratka minutaža pjesama daje nekakvu gotovo punk draž, te od naslovne pjesme kreće pravi rock’n’roll vrtuljak kroz antologiju rock glazbe. Posudili su oni opet sve živo (što su u konačnici i koristili do sad u cijeloj svojoj karijeri), od The Ramonesa do već spomenutih Viagra Boysa, pa ne treba čuditi da je album ispao toliko zabavan. Možda pokoja inspiracija više u refrenima i zaključio bih da je ovo jedan od ponajboljih njihovih albuma posljednjih dekada (što u konačnici i jest), ali repeticija u tekstovima me toliko ubila da ipak ne mogu do kraja uživati u njemu… Ali to sam samo ja ‘i to je (valjda) OK!’