Gitara, bubanj, vokal i točka!

U novije vrijeme, mnogi bendovi smanjuju broj instrumenata izbacujući ‘nepotrebne’ (bas, klavir, druga gitara…), pa dosta njih ostaju samo na jednoj gitari i bubnju, a većinom je vokal i gitarist benda. Od te grupe bendova istaknuo bih The White Stripes koji se najviše probio, a tu su i nešto manje poznati The Fiery Furnaces (koji povremeno zovu baku u bend), Two Gallants, ali i Yeah Yeah Yeah jer njihova pjevačica Karen O ništa ne svira nego samo pjeva.

The Black Keys čine Dan Auerbach (vokal i gitara) i Patrick Carney (bubanj), a dolaze iz Ohia. Najviše ih se uspoređuje s već spomenutim The White Stripesima jer oboje sviraju blues-rock te snimaju najprimitivnijim metodama svoje albume. I dok Stripesi umješaju neke moderne dionice u svoje pjesme, The Black Keys svira iskonski prljavi blues.

“Magic Potion” je bendov četvrti album i ne razlikuje se previše od ostalih. Svi se protežu od dobrih do vrlo solidnih, a pjesmama dominiraju žestoki riffovi Dana Auerbacha. Tako je i ovdje Dan dao sve od sebe, povremeno ‘masakrira’ gitaru, a ona mu uzvraća na najbolji mogući način. Patrick Carney je također dao veliki udio u bučnosti pjesama jer je bubanj veoma razigran.

Unatoč svemu, pjesme imaju nit po kojoj teku, melodija i dinamika nije se izgubila u većini pjesama, ali ipak u cijeloj priči nešto fali.

Uvodna “Just Got To Be” je samo prosječna The Black Keys pjesma, ali već sljedeća “Your Touch” ukazuje kako bi to sve trebalo zvučati, jednostavno, žestoko, razigrano… U “Give Your Heart Away” i “Strange Desire” kao da je Jimmy Page posjetio dečke jer su gitarske dionice najviše izbačene u prvi plan.

Nova crta u bendovom razvoju su definitivno laganice “You’re The One” i “The Flame” jer su svojom osjećajnošću i ljepotom totalna suprotnost ‘prljavom’ ostatku albuma. To je u jednu ruku pohvala, a u drugu i nije, jer se ne očekuje da takav bend radi sentiše već nabrijane skladbe koje na prvi mah rasturaju.

Nažalost, ovdje nema pjesme kao što je “Set You Free” s njihova drugog albuma, koja je posuđena za soundtrack filma “School Of Rock”. Kažem nažalost, jer fali jedan takav hit da bi album bio u cjelosti vrhunski. Ovako, album zvuči dosta ujednačeno, a ponekom slušatelju bi mogao postati i dosadan poslije nekoliko slušanja, što je velika šteta.

Dečki iz The Black Keys nisu samo zanatlije, nego vole ono što rade, a svatko u karijeri ima uspone i padove, pa se tako nadam da neće nastaviti padati (drugi “Thickfreakness” im je još uvijek najbolji), već da će ubrzo ponovno zasjati u punom sjaju.