The Black Keys: Na penzionerski pogon

    2372

    The Black Keys

    Let's Rock

    Datum izdanja: 28.06.2019.

    Izdavač: Easy Eye Sound; ‎Nonesuch

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Shine A Little Light
    2. Eagle Birds
    3. Lo/Hi
    4. Walk Across The Water
    5. Tell Me Lies
    6. Every Little Thing
    7. Get Yourself Together
    8. Sit Around And Miss You
    9. Go
    10. Breaking Down
    11. Under The Gun
    12. Fire Walk With Me

    Nakon punih pet godina, evo nam The Black Keysa s novim albumom. “El Camino” bio je prekretnica s kojom su postali opće poznati bend, sljedeći “Turn Blue” bio je mračno obojeni blues rock album kojeg su predstavljali i kod nas, da bi potom uslijedila poveća pauza s kojom su se našalili u jednom od najavnih spotova.

    Što nam donosi deveti album u karijeri The Black Keysa? Rekao bih točno ono što i sam naslov albuma govori – “Let’s Rock”. Problem je u tome što su na novom albumu taj rock prebacili u neke komercijalnije retro tonove koji me prvenstveno podsjećaju na bendove poput ZZ Top, Lynyrd Skynyrd i srodnih. Znači, rock/southern rock ’70-ih s ponegdje pogođenim sing-a-long refrenima… Sve što smo već odavno čuli, a mnogi bendovi dobrano reciklirali. I sad u to ulazi The Black Keys…

    Muziku podržava

    Istina, ovo je relativno novi teritorij za njih, iako su oduvijek koketirali s takvim zvukom. Ovaj put je sva garaža i plesnost pjesama bačena u drugi plan jer se htjela postići ta neka atmosfera ’70-ih, a po mojem mišljenju, tu su fejlali. Čak nisu toliko fejlali u samoj atmosferi, koliko pjesme djeluju bljedoliko, neupečatljivo, dosadno i loše. Da budem maksimalno iskren, na ovom albumu The Black Keys mi zvuče kao gažerski bend na nekoj motorijadi… Neinventivno, klišeizirano, neinspirirano… I taj dio me najviše rastužuje.

    Taj dio dao se naslutiti i tijekom promotivnog razdoblja kad su pjesme curile malo po malo. Neke pjesme djelovale su kao da su napravljene na autopilotu, a neke su jednostavno bile loše pa sam ih kliknuo samo jednom i nisam imao volju čuti ih ponovno, a to je trajalo sve do ovog trenutka kad album slušam u cijelosti. Moram priznati, to mi se nije nikad dogodilo s The Black Keysima, pa čak ni s prošlim albumom koji je bio čisti mrak, posebno u najavnim singlovima.

    I tako, preslušavajući “Let’s Rock”, nisam nijednom trznuo i rekao ‘WOW ovo će biti hit’, jer ako će nešto i postati hit, to će biti po inerciji, s obzirom da su zadnjih 7-8 godina The Black Keys vruća roba. Kužim ja da dečki stare i da imaju drugačije afinitete te da svoje granice žele pomaknuti k nečem novom, ali “Let’s Rock” mi zvuči kao da su htjeli zadovoljiti publiku od 50+ godina. Ako je to stvarno bio cilj, svaka im čast, ali kako sam još daleko od tih godina, meni je ovaj album daleko najgori u njihovoj karijeri, čak ću reći i prvi koji mi nije barem vrlo dobar.

    Namjerno preskačem nabrajanje pjesama i njihovo detaljnije opisivanje jer nema se tu što opisivati. Kao i zagrebački nastup, sve je nekako usporeno, pa ako želite slušati usporene ZZ Top, Lynyrd Skynyrd i srodne, onda biste mogli uživati u albumu. U protivnom, ako ste navikli da bend ima energiju garažu prebaciti u stadionske proporcije, tad ćete vrlo vjerojatno, baš kao i ja, ostati zatečeni s onim što slušate. Ima tu solaža, ima tu dijelova koji bi mogli biti prekrasni, ali kad je sve napravljeno u drugoj, kao da im se ne da, teško mi je sve slušati u komadu.

    Nadam se da je ovo samo privremeni manjak inspiracije, iako su imali čak pet godina vremena složiti ‘normalniji’ album. Ovakve šablonizacije su previše, pa koliko god volim The Black Keys i uživao u njihovim dosadašnjim albumima, toliko sam gotovo siguran da mi je ovo zadnji put da preslušavam “Let’s Rock”. Čemu se mučiti s ovim kad ima toliko bolje muzike danas…

    Muziku podržava