The Black Keys: Na penzionerski pogon

Nakon punih pet godina, evo nam The Black Keysa s novim albumom. “El Camino” bio je prekretnica s kojom su postali opće poznati bend, sljedeći “Turn Blue” bio je mračno obojeni blues rock album kojeg su predstavljali i kod nas, da bi potom uslijedila poveća pauza s kojom su se našalili u jednom od najavnih spotova.

Što nam donosi deveti album u karijeri The Black Keysa? Rekao bih točno ono što i sam naslov albuma govori – “Let’s Rock”. Problem je u tome što su na novom albumu taj rock prebacili u neke komercijalnije retro tonove koji me prvenstveno podsjećaju na bendove poput ZZ Top, Lynyrd Skynyrd i srodnih. Znači, rock/southern rock ’70-ih s ponegdje pogođenim sing-a-long refrenima… Sve što smo već odavno čuli, a mnogi bendovi dobrano reciklirali. I sad u to ulazi The Black Keys…

Istina, ovo je relativno novi teritorij za njih, iako su oduvijek koketirali s takvim zvukom. Ovaj put je sva garaža i plesnost pjesama bačena u drugi plan jer se htjela postići ta neka atmosfera ’70-ih, a po mojem mišljenju, tu su fejlali. Čak nisu toliko fejlali u samoj atmosferi, koliko pjesme djeluju bljedoliko, neupečatljivo, dosadno i loše. Da budem maksimalno iskren, na ovom albumu The Black Keys mi zvuče kao gažerski bend na nekoj motorijadi… Neinventivno, klišeizirano, neinspirirano… I taj dio me najviše rastužuje.

Taj dio dao se naslutiti i tijekom promotivnog razdoblja kad su pjesme curile malo po malo. Neke pjesme djelovale su kao da su napravljene na autopilotu, a neke su jednostavno bile loše pa sam ih kliknuo samo jednom i nisam imao volju čuti ih ponovno, a to je trajalo sve do ovog trenutka kad album slušam u cijelosti. Moram priznati, to mi se nije nikad dogodilo s The Black Keysima, pa čak ni s prošlim albumom koji je bio čisti mrak, posebno u najavnim singlovima.

I tako, preslušavajući “Let’s Rock”, nisam nijednom trznuo i rekao ‘WOW ovo će biti hit’, jer ako će nešto i postati hit, to će biti po inerciji, s obzirom da su zadnjih 7-8 godina The Black Keys vruća roba. Kužim ja da dečki stare i da imaju drugačije afinitete te da svoje granice žele pomaknuti k nečem novom, ali “Let’s Rock” mi zvuči kao da su htjeli zadovoljiti publiku od 50+ godina. Ako je to stvarno bio cilj, svaka im čast, ali kako sam još daleko od tih godina, meni je ovaj album daleko najgori u njihovoj karijeri, čak ću reći i prvi koji mi nije barem vrlo dobar.

Namjerno preskačem nabrajanje pjesama i njihovo detaljnije opisivanje jer nema se tu što opisivati. Kao i zagrebački nastup, sve je nekako usporeno, pa ako želite slušati usporene ZZ Top, Lynyrd Skynyrd i srodne, onda biste mogli uživati u albumu. U protivnom, ako ste navikli da bend ima energiju garažu prebaciti u stadionske proporcije, tad ćete vrlo vjerojatno, baš kao i ja, ostati zatečeni s onim što slušate. Ima tu solaža, ima tu dijelova koji bi mogli biti prekrasni, ali kad je sve napravljeno u drugoj, kao da im se ne da, teško mi je sve slušati u komadu.

Nadam se da je ovo samo privremeni manjak inspiracije, iako su imali čak pet godina vremena složiti ‘normalniji’ album. Ovakve šablonizacije su previše, pa koliko god volim The Black Keys i uživao u njihovim dosadašnjim albumima, toliko sam gotovo siguran da mi je ovo zadnji put da preslušavam “Let’s Rock”. Čemu se mučiti s ovim kad ima toliko bolje muzike danas…