The Black Keys: Povratak iskonskom bluesu

The Black Keys su jedan od bendova koji sa svakim novim albumom želi zvučati drugačije, iako oduvijek ima istu/sličnu ishodišnu točku u bluesu i (garažnom) rocku. Nakon ogromnog komercijalnog uspjeha s albumom “El Camino”, kao da su potpuno zabrijali i krenuli još više istraživati blues-rock glazbu najranijeg datuma. Dok su do spomenutog albuma uvijek unosili dašak svježine i neke svojevrsne inovativnosti u blues-rock, danas su njihovi radovi potpuno lišeni toga, već su više okrenuti tradiciji, odnosno, kako bi to u ‘originalu’ zaista trebalo zvučati.

Upravo iz tog razloga mislim da su prebrzo pretjerano ‘ostarjeli’ jer publika koja ih prati od početaka je ostarjela tek 20-ak godina, a publika koja ih je upoznala s “El Camino” tek desetak. “Delta Kream” je svojevrsni nastavak na loš “Let’s Rock”, odnosno da istu ili malo stariju publiku koja voli biti u uvjerenju da su istinski ‘kužeri’ glazbe jer se nakon ’70-ih nije dogodio niti jedan bend.

Kad nemaš inspiracije, tad se okreneš obradama – to je postala već paradigma za mnoge izvođače proteklih desetljeća. Budimo realni, The Black Keys nema inspiracije jer do “El Camina” svi albumi odreda su bili barem dobri, a mnogi su bili i odlični. Sad kad znatno rjeđe objavljuju, teško možemo reći da ti albumi mogu stati uz bok ranijima, iako se meni sviđao mrak album “Turn Blue”.

Da si zakompliciraju život, The Black Keys su uzeli manje poznate blues standarde i krenuli u obrađivanje, pa u startu možemo reći da ovdje nećete pronaći nijedan hit, ali album kao cjelina ima smisla, iako nije toliko prohodan i baziran je na glazbi iz sredine prošlog stoljeća koju nisu obogatili s mnogo ‘modernih’ elemenata.

Većina pjesama je uzeta od Juniora Kimbrougha i R. L. Burnsidea, a navodno je sve snimljeno u desetak sati bez ranijeg uvježbavanja. Da cijela priča bude cjelovitija, u snimanju su im pomogli Kenny Brown (gitarist Burnsidea) i Eric Deaton (basist Kimbrougha), pa sve to zajedno zvuči kao jedan dobar jam starih prijatelja koji znaju što rade.

Najveći problem je taj da sve zvuči vrlo pravocrtno, previše ujednačeno, mantrično bez nekih naznaka za željom da se u bilo kojem trenutku pomaknu s ucrtanog puta. To je ona klasična priča – možeš na jedno mjesto staviti hrpu odličnih ljudi (u bilokojoj sferi života), ali to ne znači da ćeš ujedno imati odmah i odlične rezultate jer će svaki vući na ono na što se najviše navikao tijekom života. Tako i ovo zvuči kao klasični blues rock kojeg rade rutineri koji definitivno znaju svoj posao, ali nema tu nikakvog uzbuđenja koje bi potaklo na nešto više.

U konačnici, upravo to i jest najveća mana jer album traje nešto preko 54 minute i sve zvuči kao jedna dugačka pjesma (ili bolje reći dugačak jam session) kojoj jednostavno nema kraja. Ne može se reći da je loše, ali nije niti odveć dobro, posebno kad to usporedimo s njihovim ranijim albumima koji su oduvijek imali slične uzore i utjecaje, prvenstveno s EP-om “Chulahoma: The Songs of Junior Kimbrough” koji je imao identično stvaralačko-inspiracijsko ishodište. “Chulahoma” je bila bazičnija, spremnija jače potegnuti neki rif, a ne da je sve spakirano u celofan kojeg jednostavno ne želiš otvoriti.

I što reći na kraju? Naslov recenzije posljednjeg albuma “Let’s Rock” mi je glasio “Na penzionerski pogon”, a sad bih s lakoćom i bez razmišljanja mogao staviti “Na penzionerski pogon vol. 2”. Ipak, “Delta Kream” je bolji i zanimljiviji album od svog prethodnika, iako ne i odveć uzbudljiv. Ovo je album kojeg su radili po svojem guštu, da odaju počast glazbenim uzorima i kao takav itekako ima smisla. Svi oni koji su The Black Keys upoznali s albumom “El Camino” ovaj album će jednostavno preskočiti, što je opet ok, jer “Delta Kream” niti nije zamišljen da bi njima odgovarao.