Gibonni postavio teško dokučive standarde

Glazbeno ostvarenje kakvo je teško ili možda čak i nemoguće naći medu domaćim izdanjima posljednji je album “Mirakul” mladog, splitskog kantautora Zlatana Stipišića-Gibonnija.

Album “Ljudi, zviri i beštimje” ponio je veliki uspjeh i s nevjericom i
velikom znatiželjom se očekivao novi Gibonnijev uradak na kojem se
trebalo vidjeti može li splićanin održati visoku kvalitetu teksta,
muzike i same produkcije koju je prezentirao prethodnim albumom.

“Mirakul” je dokaz da može i bolje od toga. Skupivši oko sebe ekipu glazbenika kakvom se ne bi posramili i veliki svjetski muzičari, a tu prvenstveno izdvajamo Pina Palladina (bas gitara Erica Claptona), Manu Katche (bubnjar Stinga), neizostavni Vlatko Stefanovski i uz Nikšu Bratoša kao producenta, svaka pjesma fantastično je izvedena i prvoklasno odrađena. Valja spomenuti suradnju s Gaetano Currerijem (“Ne odustajem”), Putokazima (“Libar”) i klapom Cambi (a capella izvedba pjesme “Oprosti“).

Ovaj album je pravo glazbeno remek djelo. Muzika je napravljena i izvedena izuzetno kvaliteno što je prava rijetkost za našu, domaću scenu. Većina tekstova su ljubavnog sadržaja i vjerno opisuju osjećaj patnje za izgubljenom ljubavi (Gibboni je album posvetio bivšoj ženi). Stihovi u kojima ne nalazi spas…odakle joj pravo znati me ovako i ući mi pod kožu zauvijek…, možda čak i prave depresije …to platit će neko ni kriv ni dužan kad ruku ti da i to samo zbog toga što te na me podsjeća…, pa sve do tračka nade kojom se obavija pjesmom “Ne odustajem“.

Vani bi glazbeni izričaj predstavljen ovim albumom bio mainstream, ono što u nas doslovce ne postoji, tako da se Gibonni svrstava u položaj usamljenog jahača na ovim prostorima vezano uz ovu vrstu muzike. No, šta je tu je, bolje jedan dobar, nego sto loših. Još jednom, Bravo Gibo!

Tekst: Silvijo Vučković